Čini mi se da se ništa nije promijenilo
Još uvijek si tu u prikrajku moga srca
Motriš me i ne odvajaš se od mene
Ne mogu te se riješiti ni da hoću
Ili ipak ja tako želim
Da ostaješ
Da mi smetaš
Da si moja zona ugode
Koliko god da je naporno
Grčevito te držim
U mislima samo ti i ja
U nemirima i sretnim danima
Kako je samo sladak taj osjećaj
I gorak u isto vrijeme
Dobijem od toga neku zanimljivu smjesu
U kojoj uživam ali mi je i bljutava

I kao da je netko ovu dobru ribu bacio s broda u staroj ofucanoj mreži
Prekrasnim dubinama i zovu života
A mreža se raspada, nikakva je i mogu iz nje uz samo malo truda
Samo malo truda i volje
I gledam sve kroz nju 
Mogu izaći a ne izlazim
Mislim da me štiti, ali od čega?
Sve me nevolje bez problema zaskoče u njoj.
Plivam u njoj, istražujem svijet
Stvari mi se događaju
Prolaze pored mene i moćniji i slabiji
Okrznu me i jedni i drugi
Primam se za nju kad se umorim
Tražim u njoj spas kojeg ne dobivam
Ona je tu još uvijek
Oronula
Stara
Za otpis
Ali nekada je bila lijepa
Nekada je bila sve ono što sada više nije
I nema povratka
Postajat će samo sve gora
Ne treba mi više odavno znam

Kada ću onda izaći?
Kada ću se prepustiti?
Kada ću osjetiti ljepotu u punini?
Nitko ne zna odgovor
Osim mene

Ja ću odlučiti…