Za mene ne postoji drugi odgovor osim velikog DA. No, vrlo dobro se zna koji je odgovor većine na našim prostorima gdje ljudi još uvijek imaju stav: “Neću ja radit besplatno”. Ja se ne bih s tim složila. Ponajviše jer sad tip osobe koji ima crve u guzici gotovo stalno. Ne mogu ležati cijeli dan i gledati Netflix, a ispijanje dugosatnih kava s istim ljudima i temama od prethodnog dana mi također teško ide. Često sam nailazila na negativne komentare kada bih rekla da volontiram što me i nije čudilo za našu sredinu, ali me na neki način rastuživalo. U periodu nakon povratka s faksa, u Slavonskom Brodu volontirala sam kao novinarka na jednom lokalnom radiu. Sve što je trebalo napraviti bilo je odlučiti se na to, nazvati glavnu urednicu i reći što želiš. Ovo pišem jer me nekoliko ljudi pitalo kakvu sam vezu imala za to (Balkan). Ako ti treba veza za volontiranje kakva ti tek veza treba za posao…

No,ni poslodavci još nemaju ispravan stav što se toga tiče jer zapravo ne razumiju da postaje oni koji zaista žele učiti kroz praksu, konkretne zadatke i hoće uložiti u sebe na taj način. Ne shvaćaju dovoljno ozbiljno ljude koji dođu volontirati čak i kad pokažu zaista velik interes za rad. Podržavam sve oblike volontiranja od brige za napuštene životinje, rad sa žrtvama nasilja, rad s djecom što po meni čak ima i puno više pozitivnog utjecaja od onoga što sam ja radila. Iskustva s tim nažalost još nemam, ali vjerujem da je osjećaj ispunjenosti neopisiv. No, također dok nemate posao možete to vrijeme iskoristiti da dobijete uvid kako stvari funkcioniraju u područjima koja vas zanimaju. Ono što je meni bilo bitno tada je da vidim kako izgleda posao na radiu i skratim si vrijeme čekajući  “pravi” posao. Uz sve to znala sam da riječ “volontiranje” u životopisu svakom poslodavcu zapne za oko.

Dok sam volontirala bila sam u fazi traženja posla što znači da mi je to bila dodatna zanimacija uz slanje molbi. I da, imala sam vremena za otići na kavu, gledati seriju, dosađivati se, skuhati ručak (ali samo u slučajevima kada baka iz nekog razloga ne može), nalakirati nokte (u dva sloja), trenirati…dakle izgubila sam otprilike 3-4 sata dnevno, a dobila hrpu dobrih stvari.

Prva emisija…

Ono što mogu istaknuti od konkretnih zadataka koje sam radila su praćenje određenih događaja na terenu, provođenje anketa, smišljanje i vođenje emisija (ponekad nagovaranje nekog od prijatelja da mi bude gost). Svaki dan je bio drugačiji. Druge teme, ljudi, lokacije… Zaista sam se odlično zabavljala u “gradu u kojem se ništa ne događa”. Inače je to područje koje stvarno volim i nije mi bio nikakav problem bilo što raditi. Sigurna sam da svatko ima barem jedno takvo područje. Uz puno dobrih stvari koje sam dobila bilo je i onih loših, iako bih to više nazvala lekcijama. Gubiš vizije koje si stvorio u glavi, a stekneš iskustvo.

Kolega koji je samnom dosta radio u početku bio je prilično toksičan. S njim sam se uhodavala u posao. Konstantno mi je govorio kako mi pojedini ljudi sigurno neće dati izjavu, da nešto neće proći, funkcionirati i još mnoge tipične hrvatske fraze. Na sve sam samo rekla dobro i nastavila po svom (primjenjivo i na sva ostala životna područja) jer takvih je i previše, nažalost.  Koliko god truda uložila, pokazala želju i entuzijazam nikome to baš nije previše značilo. Susretala sam se s različitim komentarima. Negativnim, demotivirajućim, zločestim i shvatila da to što si u nečemu dobar nekada nije dovoljno i presudno. Alii…treba ići dalje. Tih nekoliko mjeseci pomoglo mi je da rješim neke nedoumice u glavi koje su me mučile i dam si više prostora za razmišljanje o svojoj budućnosti.

Možda nisi plaćen kada volontiraš, ali odlična stvar je da zato možeš otići kad god ti hoćeš. Ubrzo sam dobila posao u Zagrebu, a za radio sam još nekoliko puta snimila nešto. U međuvremenu su se pojavile neke nove prilike koje mi više nisu dale da volontiram. U svakom slučaju jedno odlično iskustvo koje bih preporučila svima. Pišite mi vaša iskustva…