Živimo u vremenu koje podupire ideju da nikada ne treba odustajati. Samo jako, odustajanje nije opcija, idi do kraja i slične fraze već su svima dobro poznate…I za neke stvari koje radimo uz sve poteškoće koje nam se nađu na putu odustajanje nikako nije opcija. A svatko intuitivno za sebe zna što je to za što se vrijedi boriti. Za puno ostalih stvari koje se danas nameću kao nešto što trebamo i moramo odustajanje je neophodno.

Popularni “rad na sebi” u današnje vrijeme nastoji nametnuti bavljenje raznim aktivnostima u cilju toga da budemo bolje osobe, bolje verzije sebe, da nam glavni i jedini  cilj u životu bude biti osoba bolja nego što smo bili jučer te da maksimalno iskoristimo svoj potencijal….Na kraju od jedne dobre namjere da se poboljšamo pošteno sebe izmaltretiramo i postanemo gore verzije sebe izgubljene u vremenu i prostoru s hrpom želja iznad glave koje na kraju ostaju samo želje.

Mnogo informacija, ideja, opcija osobama koje su svestrane ponekad zna izazvati pravu zbrku u životu. Nažalost, a rekla bih i na sreću ipak život je jako kratak i nemoguće je posvetiti se svemu jednako kvalitetno. Dobro je dati priliku ljudima i stvarima koje nam se učine zanimljive, ali nakon nekog vremena jako dobro osjećamo u kojem to smjeru vodi i treba li se tome i dalje posvetiti. Nekada ni to što imamo određeni afinitet za nešto ne mora nužno značiti da je to nešto dobro za nas ili da se time zaista želimo baviti (mislim da sam dobra u kuhanju, ali svejedno ne radim u kuhinji :D). Bitno je slušati sebe i znati što je funkcionalno za nas jer sami sebe ipak najbolje poznajemo.

Često mi ljudi govore što bi bilo dobro za mene, za što sam talentirana, što bi trebala dalje…I lijepo je kada netko vidi u tebi potencijal. No, možda taj tvoj potencijal koji netko primjećuje u tebi tvoj život može odvesti u pravi pakao. Čak i naši snovi koji su samo naši mogu biti pogubni za nas. Jer vizija je jedno, a iskustvo nešto sasvim drugo. Kada razmišljamo o željama i snovima većinom su nam u glavi samo beneficije, a one loše strane uopće ne uzimamo u obzir. Iskustvo uvijek pokaže realnost i zato sve manje mislim da nešto propuštam jer sve ima svoju “realnost”.

A jedna dobra stvar koja može olakšati sve je imati na umu da ćemo u životu puno više toga propustiti nego iskusiti. Mislim da znajući to puno više cijenimo trenutak i ono što smo odabrali za sebe. Toliko je toga što bih htjela i čime bih se htjela baviti, ali nemam ni dovoljno energije ni vremena za to. Nitko nije predodređen za sve i nemamo beskonačan potencijal. A s vremenom taj naš potencijal sužava se, usmjerava i na neki način želi se skrasiti.

Također, živimo u vremenu u kojemu su promjene česte i nužne, a ideja da nema odustajanja vodi nas i do stanja u kojemu sebe ograničavamo da isprobavamo nove stvari i tražimo bolje opcije za sebe jer ako nešto počneš od toga nema odustajanja. Ne znam samo kad bih stigla biti sve to što sam započinjala da nisam odustala od većine 😛

Teško je nešto otpustiti i priznati si da to ipak nije to, ali svaka ta aktivnost čak i ako je trajala jako kratko dovela me do nekih spoznaja. Ništa nije bačeno vrijeme što često mislimo kada od nečega odustajemo.

I za kraj odustajem od toga da ja smislim zaključak pa ću napisati vjerojatno svima dobro poznatu rečenicu:

Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što trebam i mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem to dvoje….

…te da na vrijeme kvalitetno odustajem od svega za što jasno osjećam da više nije za mene…