SPUSTILO SE. A TAKO SAM NESPREMAN, UMORAN, ZALJULJAN I U 100 TRENUTAKA ODJEDNOM. SINOĆ SAM ZATVORIO ZADNJE TEMPERATURE LJETA U LADICU, STAVIO LAVANDU DA MEDITERAN PREŽIVI, ALI KESTEN JE REKAO VIŠE, REKAO BRŽE I SJEO NA BAKINU PEĆ NA KRIŽANJU ILICE I FRANKOPANSKE. LJUDI, GRAD JE SEPIA! TKO ME POZNA, RIJETKO ME VIDI. KIŠA, VJETAR, NEČIJA MAGLA, ČARAPE, MENTA, KAMIN I SAMO ONA.

MAKSIMIR ME DOZVAO DA MI ŠAPNE JOŠ POKOJU RIJEČ LJETA NA IZDISAJU. OSJETILA SAM TIHU VATRU U SEBI PROLAZEĆI ULICAMA GRADA POKUŠAVAJUĆI UGASITI MISLI KOJE PLEŠU STRASTVENI TANGO. STAJALA SAM NA RASKRIŽJU. ODGURNULA OD SEBE HRPICU LIŠĆA KOJA MI JE STAJALA NA PUTU. POSLJEDNJA ZRAKA LJETA OSVIJETLILA JE SUPROTNU STRANU ULICE. KAD SAM POŽURILA DA JE OSJETIM BILO JE VEĆ KASNO. VRIJEME JE ZA ONO ŠTO MORAM, A NE ZA ONO ŠTO ŽELIM. VIDIMO SE NEKAD U NAJLUĐIM SNOVIMA U KOJIMA JE SVE MOGUĆE.

I TO MI JE BILO DOVOLJNO. BOK! ROMANTIKA ŽIVI, ROMANTIKA MOŽE. HODALA JE SAMA. DOSTA ZA MOJE OČI, PUNO ZA MOJE RUKE I SVAŠTA ZA MOJU GLAVU. NIKAD NISAM SPAJAO JESEN I LJUBAV, NIKAD NISAM SPAJAO SKORO NIŠTA. I TAKO, VRIJEME ME TJERALO U JUTRA, A SVAKO JUTRO NOSILO NJU. UVIJEK ISTI SEMAFOR, UVIJEK ISTA BIJELA ZEBRA I UVIJEK CRVENO. I TO MI JE BILO DOVOLJNO. BOK! ROMANTIKA ŽIVI, ROMANTIKA MOŽE.

U SUTON URANJAM. SUTONU SE PREDAJEM. SUTAN ME GUTA I PREPUŠTA JESENJEM OGRTAČU PUNOM DŽEPOVA U KOJEMU SE KRIJE PONEKI AS POVOLJAN ZA NAŠ SUSRET. U TIHOJ NOĆI KAD ULIČNA SVJETLA PRIGUŠI MAGLA MOŽDA ME SRETNEŠ U NEKOM DRUGOM IZDANJU. I MOŽDA SHVATIŠ DA U MENI ŽIVI JOŠ PUNO TOGA NEDOSTIŽNOG GOLOM OKU. RECI MI DA TO ŽELIŠ I ČEKAM TE.

I PRESTAO SAM MISLITI NA NJU. TREBALO MI JE MALO ZIME I OBAVEZA, NOVIH SLIKA, LJUDI, OSJEĆAJA, MOJIH I TUĐIH NEMIRA. PREPOZNAJEM KAD SAM OZBILJAN, KADA NE RADIM DOBRO ONO ŠTO TREBAM RADITI. ZABORAVIO SAM SPAVATI, BROJATI, CRTATI, IGRATI SE SVIME ŠTO IMAM. STAO SAM ISPOD MJESECA U SITNE SATE KADA ME SUSJEDI NE PREPOZNAJU, IZVADIO CAMEL, OTVORIO BOČICU PELINKOVCA I OTEO SE SVAKOME NA SVIJETU. MISLIO SAM, GLEDAO I ZNAO, VRLO DOBRO ZNAO, OVO NIJE TUĐA NOĆ. ZASPAO SAM NA KLUPI PORED OBLIŽNJEG JEZERA, POKRIVEN JAKNOM, I STARIM ŠALOM I OPET, NAKON DVA MJESECA IZBIVANJA POMISLIO NA LJUBAV.

…

ŽIV I ZDRAV, OKUPAN U NIMALO LAKOJ NOĆI, ČEKAO SAM PRVE MINUTE NOVOGA DANA. SJEO SAM U KUHINJU, STAVIO ČAJ NA VRUĆE KOLO, UZEO PAPIR I OLOVKU I ZATVORIO OČI. PRIJE NEGO ME ZVUK GEJZIRA PODSJETIO NA NAPITAK, ODLUČIO SAM JOJ NAPISATI PISMO. IZVADIO SAM VREĆICU MENTE, STAVIO ŽLICU DOMAĆEG MEDA I PUSTIO RUKU: “JESI LI SLOBODNA DANAS OKO 21H, VIDIO SAM TE TOLIKO PUTA NA STANICI, MOŽDA SE ZNAMO, MOŽDA BI MOGLI PROŠETATI KRAJ JEZERA…”

ODBIJAM NE PRISTATI…

Našla se dva pjesnika u doba najjače inspiracije…A što su pjesnici htjeli reći? E tu vam ne mogu pomoći…Oslonite se na sebe i otkrijte sami 🙂