Prošlo je već dosta vremena od mog dužeg perioda nezaposlenosti. Bio je još jedan manji period koji je trajao jako kratko tako da nije vrijedan spomena pa o njemu neću ni pisati jer nije ni zanimljiv pretjerano tj. nije uopće.

Nakon što sam završila s faksom u Splitu nakon tri godine vratila sam se privremeno u Brod. Planovi koje sam imala za nastavak školovanja su mi propali pa sam doslovno u tjedan dana morala u potpunosti promijeniti mindset, želje, planove, ali najvažnije opustiti se što mi je bilo i najteže. Prošlo je samo tri godine, a imala sam osjećaj kao da je prošlo 300. Moja prva ljubav već je imala dvoje djece, a prijatelji su svi još uglavnom studirali. Bilo je čudno i zbunjujuće. Pržila me tjeskoba koja je bila stalno tu negdje prisutna, ali sada kad se osvrnem to je bio jedan zanimljiv period mog života što naravno tada ni u ludilu nisam mogla shvatiti niti osvijestiti.

Ono što me zapravo potaklo da napišem ovo je moj dnevnik od tada koji je samnom uvijek tu negdje. U svim selidbama, po ladicama, ormarima, sav iskidan, išaran. Uvijek ga čitam s radošću i skrivam od znatiželjnih pogleda, ali se i čitajući  često pitam..Isss šta ova priča…??

Kako stoje stvari? Stvari stoje tako da se nisam našminkala već nekih 6 dana. Zašto? Nema potrebe .Zašto? Ne izlazim skoro nigdje osim do Konzuma, Kauflanda ili fitness centra. I da do fotokopiraone ili doktora (jer kao sad imam vremena za sve pretrage koje bi trebala obaviti)… – kažem ja jednog utorka svom dnevniku…

Pokušavala sam bit produktivna, ali mi nije baš uspijevalo. Fitness i ples ne računam. Za to mi nikad nije bila potrebna posebna motivacija…Najviše mi je odgovaralo rolanje i duge šetnje, vrijeme provedeno s mojim dečkom i povremeni odlasci u Zagreb kod sestrične. A bilo je tu i još stvari….Evo što mi je nekako najviše ostalo u glavi od tada i što pamtim….Preskočiti ću razgovore za posao i slanje molbi…Donosim ono iza kulisa.

SAHRANE

Baš tada zaredalo se nekih 3-5 sahrana koje sam posjećivala s mamom. Ona pretjeruje u svemu. I u dobrim i u lošim stvarima u životu pa tako naravno i na sahranama. Najgori mi je onaj trenutak kad ulazimo u mrtvačnicu i uvijek ide ispred mene. Polako prilazimo najbližima pokojnika, a ona onako polako počinje naricati i plakati. Ja u sebi umirem jedva se suzdržavam da se ne opalim smijat. I tako onda od tog napora da ostanem ozbiljna često ne skužim neki usputni komentar nekoga tamo pa izvalim glupost ili pretjerano pazim na držanje. E onda ne mogu dočekati karmine. Samo što sam već tada bila puno pametnija nego nekad prije. Općenito nisam mogla jesti na sahranama jer budem nervozna i napeta. I još ako sretnem poneke članove šire obitelji s kojima ne moram ni progovoriti već od samog susreta mi se digne kosa na glavi. E onda mi se znalo događati da kasnije žalim za onim umakom od gljiva, pa joj onim pohanim mesom pa onaj kuhani krumpir i još raznim finim stvarima. Tako da jedno ili dva piva rješava sve moje probleme tada…Ok, sad pivo više ne pijem tako da ću na nekoj idućoj sahrani pit gemišt prije jela. Zaboravila sam spomenuti i makovnjaču sad sam se sjetila…:P

BOLNICA

Mamina najbolja frendica je u tom periodu saznala da ima rak jednjaka…u zadnji čas. Često sam s njom išla u bolnicu na svakakve pretrage i ne zato da bih se osjećala bolje jer su neki u težoj situaciji od mene nego zato što sam htjela biti u nekoj akciji, zbivanjima s ljudima oko sebe, a njoj je opet koristilo društvo. Jednostavno bilo mi je predosadno biti kod kuće i svaku sam priliku za ići negdje koristila. Čekajući sam igrala neke nagradne igre i čak dva puta dobila nagrade. I tako malo sam bolje upoznala brodsku bolnicu…:D

Sad malo ljepše stvari….

PISANJE

Predivna stvar koja je uvijek tu samnom u svim životnim okolnostima i fazama. Pisala sam dnevnik i kao što sam rekla na početku i iz tog perioda mi je najdraži. Obožavam ga. Osim njega imala sam i jednu posebnu bilježnicu gdje sam pisala nešto na neku određenu stvar ili temu iz svoje okoline. To je bio zadatak kojeg sam odlučila raditi jer je navodno dobar za poticanje kreativnosti i pustiš da vidiš gdje će te tvoja mašta odvesti. Sjećam se da sam sjedila u svojoj sobi i pisala o drvetu tj. boru kojeg vidim s prozora. Bilo je divno, prekriveno snijegom i podsjećalo me na mladenku. I onda detalji, pa osjećaji koji se u meni bude blablabla…

ČITANJE

Pročitala sam nekoliko dobrih knjiga, ali mi je jedna ostala u sjećanju baš jako. Predah, Georga Orwella…Moram priznati da su me privukle korice, ali ni sadržaj me nije razočarao. Znate ono kad neke rečenice ili stranice čitate nekoliko puta koliko je dobro. E takva je knjiga…A o čemu se radi..Pročitaj pa ćeš znati 🙂 Odlučila sam se pročitati ponovo (hmm..ili po prvi put ne znam točno…) Hamleta i Zločin i kaznu. Nekih tjedan dana sam se zavukla u krevet i čitala, čitala,čitala i navukla grozan celulit po guzici…Nekoliko dana nakon toga na nekom okupljanju sam srela frendicu iz srednje i u razgovoru joj spomenula da sam čitala te knjige, na što mi je ona rekla da je meni očito stvarno dosadno i da pod hitno moramo negdje van jer ovo moje ponašanje joj ne liči na mene…A ostao mi je u glavi jedan citat iz Hamleta: “Daj svakome svoje uho al rijetkima svoj glas, primi svačije mišljenje, al zadrži svoj sud”

ŠETNJE

U gotovo svako doba dana dobrodošle. Kada radnim danom npr. oko 13h idem šetati ako vidim dvije mačke na cesti dobro je. Userem se u gaće usred bijela dana dok šetam sportskom šetnicom kraj Save, a ako mene nigdje nikoga. Puše vjetar i splavovi se ljuljaju na toj mutnoj tajanstvenoj savskoj vodi…uuuuu…:D 😀 Onda nedjeljom…oko 12h. Ja super odmorna šetam zajedno s djedovima koji idu s mise. Svi normalni ljudi mojih godina spavaju ofc…

FITNESS, PLES, JOGA

Bez toga ništa u mom životu. Uvijek i zauvijek u svim okolnnostima kao i pisanje.

LJUBAV

Moj najveći oslonac i netko s kim sam satima mogla pričati. Bili smo tipičan brodski par. Kad god su me hvatale krize govorio mi je da u ovakvim situacijama pokazujem koliko sam zrela. Subotom navečer ipak naravno odlučimo samo se malo provozati uzet fast food i nazad kući. I u krevetu si razmišljam paa nebi ja sad bila u nekoj minici vani mogu mislit kako je ovim klinkicama sada…:D U toj vezi nismo imali nikakvih egzistencijalnih opterećenja. Bilo je toop topova. No, u jednom trenutku se ipak moraš probuditi i odlučiti što želiš. Kada je došlo vrijeme odluka i odraslog načina života, plaćanja računa, stanovanja i svega ostaloga nismo više opstali. Ciljevi, način života i pogledi su nam bilo različiti, a znala sam da je došlo vrijeme kada je promjena neminovna. Bilo je jako teško, ali na kraju se pokazalo da je ono što sam osjećala kao ispravno za mene stvarno tako.

VOLONTIRANJE

O tome sam napisala cijeli tekst kojeg možete naći u rubrici “Posao” Neda mi se sad opet sve ponavljati…

 

Bilo je tu još toga, ali ovoga sam se sjetila kad sam u glavi preletila taj period. Naravno puno sam toga i zaboravila. Bio je dosta mentalno naporan period i ne bih ga opet prolazila. Dosta smo bombardirani time da ne smijemo gubiti vrijeme, da moramo biti produktivni i još na stotine stvari. Da sada imaš toliko vremena kad ne radiš i moraš ga konstruktivno iskoristiti. Iz svoga iskustva mogu reći da me nakon nezaposlenosti dočekalo puno situacija u kojima sam bila nespremna, nedovoljno kompetentna ili se s njima nisam susretala. Pa eto preživjela sam i naučila sve što je trebalo. I možda nas periodi stagnacije u kojima se nađemo ponekad grade više u tom trenutku nego konstantne promjene.  Nekad neka situacija stoji iako ti želiš da je drugačije i ne sviđa ti se, a svemir ti još ne da promjenu samo iz njemu znanih razloga. Onda jedino što možeš, a i najteže je mijenjat pogled koji onda mijenja cijelokupnu percepciju svega. Yees idem to sad primijeniti…sretno mi i vama isto…:*