Puno sam se puta svjesno trovala alkoholom, ali nikad od toga nisam povraćala na javnom mjestu. Pa i onda kada su mi u klubu ogromnom brzinom stizala pića s raznih strana čak ni tada nisam grlila školjke po wc-ovima, a kamoli da sam povraćala javno pred hrpetinom ljudi. Uvijek sam podsvjesno znala kada situacija postaje alarmantna i da treba otići. Onda se povućem u svoje poznato i tamo se borim sama s posljedicama svog uživanja.

Iznimke u ovom slučaju bile su rijetke, a to je bio jedan kućni party na početku moje “karijere” kada su se moji prijatelji morali boriti sa mnom i imati radnu akciju po kući. Ali je sve to opet bilo pod okriljem najbližih…:D I onda još rečenica najbolje frendice dan nakon toga: “Anka, mrzim čistiti i mislila sam da nikad neću ovako nešto moći, ali za tebe sam pregrizla…” Ima li bolje potvrde pravog prijateljstva u tim godinama ? 😀

E sad, jesam li ikad povraćala na javnom mjestu?

Jesam, ali samo onda kada sam bila natjerana napraviti nešto što ne želim, preko svojih granica. Nešto što mi nikako nije odgovaralo i nisam htjela…Npr. do kraja pojesti hot dog iz školske kuhinje. Nikad ga nisam mogla smislit, ali sam ga taj dan odlučila ipak pojesti donekle….I pojela sam ga skoro do kraja…Već mi se digao želudac, a onda se odjednom stvorila učiteljica koja mi također nikad nije sjedala i onako imperativno rekla da ga pojedem do kraja…

Da stvar bude gora taj dan smo išli u kazalište…Trpila sam, trpila, trpila,trpila cijelo vrijeme dok smo bili tamo i kad smo se vraćali nazad povratila sam na cesti dok smo čekali da se upali semafor…i bilo me užasno sram. Učiteljica je imala dugačku, crnu, glatku bundu i baš mi je žao što nisam povratila i po njoj…

Prošlo je poprilično vremena od tada, a u međuvremenu je kroz moj život prošlo svakakvih ljudi. Jesam li ostvarila sve što sam htjela? I jesam i nisam…sve se odigralo drugačije. Put je išao svakako samo ne autocestom…. Zadovoljna jesam. Zbog nečega žalim. Nečeg se ne smijem ni prisjećati opet mi se povraća. Neke stvari bi ponovila i više uživala u njima. Puno toga sam isplakala. Smijem se bez razloga kad mi dođe. Znam li kad treba stati? Kako kad…Al bolja sam nego prije. Napredujem…Ali me na kebab nakon jedne kobne noći koje sam doživjela niti jedna osoba ne može nagovoriti…Niti na kremu od bakalara koliko god da mi se puta kaže: “Proobaaaj ja sam radila…. “Čak hot dog i jedem. Ali samo na mjestima koje sama biram…

Možda nisam najsretnija na svijetu svaki dan, ali sam sretna što imam s kim tradicionalno slaviti Dan žena. Došla sam malo ranije kod frendice koja me većinom uvijek dočeka u mantilu. Sretna sam što se svake godine nakon “ozbiljnih” tema, kao npr. ove godine smo pričale o sredstvima za čišćenje i tko koristi što za pranje kauča, mogu s nekim prisjećati gluposti koje smo prošle zajedno. Btw, ove godine je jedna od tema bila i povraćanje..Netko može gurnut dva prsta, netko ne može, netko se bori s tim dok mu slana slina ne dođe do grla…itd..Ima nas svakakvih…Nakon pelinkovca sam prešla na stock i koliko god da nije bila dobra ideja opet je bio moj izbor s kojim sam se uspjela nositi i dan poslije. Kući me ovoga puta ipak otjerao plač od dima u klubu…

Pored mjesta na kojem sam povraćala ko dijete prolazim skoro svakodnevno. Svake godine u sve udobnijim cipelama. Kiše su isprale tragove, a sjećanje na to zatrpano je svime onim što je došlo poslije. A što me čeka? Ne znam, ali trudim se da noge budu u još boljim cipelama…