Jesen te 2012. godine izgledala mi je kao kraj svijeta. U Zagrebu tada nisam upisala ono što sam htjela pa sam se odlučila na godinu dana otići u Split redovno studirati Upravo pravo, koje mi je bilo jedan od izbora (i standardno prebaciti se nakon prve godine). Sjećam se tih zadnjih dana kod kuće (u Brodu). Vladao je kaos. Pakirala sam se kao da se ne planiram više nikad ni vratiti. Nisam bila svjesna kolika će mi to biti promjena, ali bolje je nekada živjeti u neznanju…pogotovo u takvim situacijama. I došao je trenutak kad su sve stvari bile u autu. Još je ostao zadnji ručak s didom i bakom prije odlaska. Na meniju je taj dan bila divljač na način koji ja ne volim. Jela sam uglavnom samo knedle i ostala gladna. Dida inače nije imao naviku ljubiti me, ali na samom rastanku poljubio me u obraz. Nikad ga prije nisam vidjela tako osjećajnog. Mahali smo si još malo i napokon krenuli tata, mama i ja…

Putovanje je bilo zanimljivo, ali dugačkoo…a onda je odjednom nakon jednog zavoja iskočio Split. Dolazili smo u sumrak baš u vrijeme kada mi je pogled na taj grad najljepši….polako su se palila svijetla, a mi smo se spuštali prema gradu. Sve je izgledalo tako veliko i neobično. Osjećala sam se…onako kako se osjećaš kad si u nepoznatom gradu. Moj prvi smještaj bila je garsonijera u samom centru Splita, točnije u Varošu. Uske uličice, kamene kuće i debele mačke koje se motaju oko restorana…

Sa svojima sam bila još ta zadnja dva dana i jedva sam čekala da odu. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da će mi biti puno lakše samoj. Imam sreću što su normalni pa me tjeraju od sebe umjesto da plaču kad se odvajam od njih. Postanite takvi roditelji ako budete imali djecu, umjesto da ih pitate što im fali kod vas da su se odlučili odseliti. Ok, znam da je mama plakala cijelim putem na povratku, a pogled na moju praznu sobu užasavao bi ju. Na kraju je ipak preživjela i uskoro započela svoje novo životno poglavlje…bez djece.

Zadnju večer smo proveli skupa šetajući rivom, a sutradan rano ujutro su otišli. Ja sam još bila u krevetu uzvratila im zračnu pusu i okrenula se na drugu stranu…

Umjesto tramvaja probudila me brodska truba (tzv. brodska sirena). Ustala sam, otvorila vrata od terase, a osjećala sam se kao u nekom talijanskom filmu. Pogled mi je padao na krovove kamenih kuća, neke babe su se derale i godio mi je fini morski zrak. Obukla sam se i uputila do faksa malo prošetati te usput pitati neke stvari koje su me zanimale. Nisam ni ušla u referadu, a teta me već potjerala van i rekla kako bi nju bilo sram da takva dođe na fakultet (odjevna kombinacija – malo pristojniji look za plažu). I sad se trebalo vratiti nazad, ali kojim ono putem?

U tom periodu bila sam zaljubljena u dečka iz Zagrebu (kojeg sam upoznala ljeto prije). Cijeli 4. srednje dopisivala sam se s njim, a ljeto prije faksa proveli smo šetajući noćnim Zagrebom. Bila sam totalno zaslijepljena, a naravno ni po čemu nije bio za mene. Patila sam, (pogotovo nakon saznanja da ipak neću na faks u Zg) no ne više od svoje okoline kojoj sam smrtno dosađivala pričama o njemu. Sad mi isto nije jasno što sam u njemu vidjela, ali vjerojatno bi to rekla i za Brucea Willisa nakon nekog vremena (Brad Pitt bolje zvuči, al nije moj tip).

Dan po dan i početničke muke bile su sve manje. Nakon nekoliko mjeseci postalo mi je tako da me želja za prebacivanjem u Zg potpuno pustila. Moja splitska avantura je započela. Odmah na početku odvojila me od dečka i društva koji nisu bili za mene. Također i od onih najbližiji, nešto više…596.68 km. Na taj način onemogućila mi je odlaske kući svaki vikend.  Tada sam zapravo osjetila pravu samoću i otkrila puno toga o sebi. Imaš puno više snage nego što misliš i shvatiš da možeš izdržati najtmurnije, kišne i depresivne ispitne rokove u 2.mjesecu potpuno sam. A cimerice….e one zaslužuju poseban post.