Jednog prilično hladnog zimskog dana prije koju godinu vratila sam se kući s posla. Skinula sam kaput, ostavila torbu na stolu, uzela mandarinu i sjela za laptop.
Nisam imala nikakav poseban cilj samo mi je došlo da ga upalim. Rijetko mi se događa da tako brzo nakon dolaska kući palim laptop.

Sjetila sam se da me kada sam bila kod svojih tata zamolio može li privremeno prebaciti neke svoje podatke na moj laptop jer je nešto radio na svom. Ne sjećam se točno što je bilo u pitanju, ali sam u nekom od njegovih foldera pronašla naslov “Oproštajno pismo”. Jedući mandarinu koja je bila baš kisela kliknula sam da vidim što je to…

Nakon nekoliko situacija u kojima je doživio njemu nepoznate i neugodne fizičke simptome odlučio je napisati oproštajno pismo kao neki oblik osvrta na svoj život u slučaju da iznenada napusti ovaj svijet. Bilo mi je jako zanimljivo čitati njegov tekst, ali i pomalo zastrašujuće.

U pismu je spominjao situacije na koje sam ja i zaboravila da su se dogodile. Situacije kojih se sjećam, ali sam ja tada bila u sasvim nekom drugom filmu. Zaokupirana svojim “bitnim” stvarima. Situacije u kojima sam ja živjela neki uobičajeni život i mislila da je sve u redu ne imajući na umu da on možda u šetnji gradom prolazi kroz neke svoje borbe.

Također, spominje kako mu je žao što nekada nije imao dovoljno hrabrosti izboriti se za svoje istinske želje. Često je znao stajati između dvije strane pokušavajući održati balans tamo gdje je bilo nemoguće. Govori da mu je kroz život često nedostajalo snage usprotiviti se i reći ne, a da je izlaz većinom pronalazio u bijegu. Sebe opisuje kao vječnog mirotvorca i bjegunca. I pita se je li možda došao trenutak za konačan bijeg?

Uz sve to govori i o zahvalnosti. O svom životu koji je bio prepun interesantnog sadržaja i nada se da je svojim postojanjem uspio biti dobar prijatelj, roditelj, suprug, kolega….Tekst me baš dirnuo i potakao na razmišljanje pa sam se  pitala što mogu naučiti iz svega toga?

U danima oko blagdana Svi sveti sjećamo se naših najmilijih koji su otišli. Zaboravljamo sve njihove loše strane i stvari koje su nas živcirale kod njih. Iako ja moram priznati da se sjetim i njihovih mana, stvari zbog kojih ih nisam mogla smisliti i što me živciralo u vezi njih. Tada mi je to djelovalo tako veliko, a sada ih više nema. No, bez obzira sjećam se i dobrog i lošeg 😛 Sjećanje na loše osobine nekada dobro dođe da ne idealiziramo previše nekoga bez koga mislimo da ne možemo.

Ipak, mnogi nama bitni ljudi su još uvijek tu. Često ih uzimamo zdravo za gotovo i podrazumijevamo to što su uvijek tu za nas. Mislimo da su dužni tolerirati sve. To je na neki način normalno i dio ljudske prirode, ali nije loše malo se osvijestiti da je samo nekoliko ljudi na ovome svijetu kojima smo stvarno važni. Koliko god da smo samo ljudi možemo više uživati u zajedničkim trenucima i biti svjesni prolaznosti svega.

A spoznaja o prolaznost života je trenutno ljepša uz jesenske specijalitete npr. pita od jabuka, juha od buče, ajvar, pekmez od šljiva, kesten pire,  a nekada naletim i na kiselu mandarinu….
Baš uživam na ugodnim jesenskim temperaturama zadnjih dana uz zvuk lišća pod nogama i udišući pomiješane jesenske mirise svega i svačega.
Melankolija, uzvišenost, bogatstvo, sjeta, veličanstvenost, impresivnost, magičnost, samoća, misterioznost…Toliko ljepote u jeseni.
Iskoristite sve čari jeseni. Doslovno svaki dan daje priliku za iskusiti neku novu, drugačiju čaroliju. Previše čekamo, a premalo djelujemo i živimo. Iskoristite svako
doba. Neka vaše oproštajno pismo jednoga dana odiše bogatim vokabularom, iskustvom, mudrošću…