Neki ljudi prolaze kroz život ne osjećajući ništa. Prolaze kroz stvari, odnose, ostavljaju ih i brzo zaboravljaju bez problema. Ni ne okrzne ih…Drugi se prave da ih ništa ne dira, a trpe u sebi i grizu se. A osjetljivi kreativci poput mene osjećaju sve…Znam da nas ima <3 I nije do nas do svijeta je 😛 😀

I sigurno ste puno puta kao i ja htjeli biti u ovoj prvoj skupini jer ste mislili da bi vam bilo lakše i bolje. Koliko ste puta htjeli da vas boli k, da ne vidite stvari koje vidite…I da nekad bih stvarno htjela da sam takva. Ali kako vrijeme ide i sve se bolje upoznajem shvaćam da nikada to neću moći.

Sazrijevanjem ipak postaješ otporniji na stvari, više prihvaćaš, manje se brineš oko onoga što ne možeš promijeniti što je odlična stvar. Ali sazrijevanjem i sebe bolje prihvaćaš i razumiješ. I da me sada pitate želim li biti u ovoj prvoj skupini rekla bih ne jer osjećajnost, osjetljivost kako god to nazivate je jedan sofisticirani dio mene koji mi je omogućio da doživim i prođem kroz predivne nijanse života koje neki uopće ni ne primjete. Lošija strana je što u paketu s tim dobiješ i ove tmurne, tamne nijanse koje nisu ugodne i većinom su naporne.

Ipak, fokus ću staviti na ovo dobro….A što može biti bolje od sjećanja na ljude s kojima proživljavao stvari, život, uspone i padove…Ovoga puta ću se sjetiti onih koje sam izgubila negdje na putu kroz život…Neke sam izgubila zbog nekih nepovoljnih okolnosti u određenom periodu, neke zbog svađa i neslaganja, a neke radi ničega…A kad sam jednu bivšu prijateljicu upitala za vrijeme našeg(kao i uvijek dubokog) razgovora na nekom rođendanu zašto smo se mi uopće razišle odgovorila mi je onako kao iz topa…Zbog glupih ljudi…E i to je jedan od (vrlo čestih) razloga..A nekad jednostavno ti budeš glup…

Ovo ljetno doba često me sjeti starih prijatelja. U toj ležernosti ljeta osjetiš te neke poznate mirise, prođeš kraj starih mjesta, ležeći na plaži isplivaju odjednom neka davno zaboravljena sjećanja. Sjećanja na neke stare, bezbrižne dane i duge razgovore do zore…Čekanja da se vratite s mora i opet zajedno dosadno blejite…Prođe ti kroz glavu svašta…Ljeta, zime, mirenja i svađe…

I znala sam se pitati zašto smo se razišli, zašto su se stvari morale tako odviti, kako to da se više ne družimo, imale smo tako dobru vibru kad smo zajedno…I danas kad se sretnemo imamo tu svoju spiku, ali nemamo iste planove za vikend…

Onda se opet vratiš na to prihvaćanje. Vjerojatno bi i u tom segmentu života bilo pre dosadno da je sve super i da možeš imati sve što želiš. Ovako je možda zanimljivije. Anksiozni i kreativni imaju još razloga za razmišljanje i analizu 😀 😀 Onda se opet pojavi onaj alii zašto…Onda te realnost previše zaokupi. Onda se opet sjetiš nakon nekog vremena i neke stvari ti budu neshvatljive…Nema odgovora.

O kojem god razlogu da se radi vrijeme ne možeš vratiti, a niti znati odgovor. Dolaze ti druga lica u život, ali neka jednostavno nosiš sa sobom iako znaš da su vam životi otišli u sasvim drugim nespojivim smjerovima. Naježiš se kad čuješ “Drugove” od Bajage, nasmiješ se i vratiš u sadašnjost

…jer ovaj život je kratak i prozuji za čas.