Ovaj prekid dogodio mi se u razdoblju života kada još nisam znala što je ego, ponos, zamjeranje. Bila sam jedna cura u nekom svom filmu, svijetu kojoj se dogodila ljubav sasvim neočekivano. Pomalo zbunjena, jako mlada, sve je to bilo nešto sasvim novo za mene. On je bio faca, poželjan, no ja to tada nisam shvaćala niti me to zanimalo. Bio je lud za mnom, a ja za njim i ne baš….Rekla bih tek kasnije sam postala…:)

I promatram sada ovu Anku i tu Anku. Pokušavam nešto naučiti od te mlađe verzije sebe. Kako je nekada znala biti pametnija i poniznija nego ova danas. Razmišljala je manje i bila više u trenutku. Nekada se u mislima vratim u to razdoblje i uzmem te dragocjene energije i poletnosti koju je ona imala. A ne samo to nego i mudrosti u teškim situacijama. Mislim da bih se češće trebala savjetovati s njom i češće ju slušati, uvijek je ona tu negdje, progovara iz dubina. Tiho, ali jako razumljivo samo ja ne čujem. Ma čujem, ali pravim se da ne čujem. Često mi se smije, smije se mojim sitnim boricama zabrinutosti, mojim strahovima, mojim sumnjama i brigom. Smije mi se onako iz sveg glasa. A ja smrtno ozbiljna.

Pa me sjetila baš i na taj prekid uoči Valentinova. Sjetila me na na moju dječju naivnost, razdraganost i na stav da će uvijek sve nekako biti kako treba.

Sjećam se jutra kada mi je došlo do glave da smo prekinuli. Probudila sam se puno ranije nego što sam trebala. Koji tjedan prije mijenjala sam raspored u sobi pa je sve nekako bilo zbrkano. Ili je to samo bila projekcija iz moje glave na ono oko mene. Sa zida me gledala Avril L. prekriženih ruku u njezinom dobro znanom tadašnjem izdanju. Zauzimala je najveći dio zida. A ostalih se iskreno ne sjećam.

Preplavio me osjećaj neodređenosti i pitala sam samu sebe kakav je ovo osjećaj? Nisam znala što mi je, sve mi je bilo nepoznato. Bilo je jako rano i stala sam na prozor. Gledala sam u svoje dvorište i dalje onako pod dojmom kakav se ne može opisati. Pustila sam si pjesmu Don’t speak i uživala sušajući ju kao nikada u životu. Moje emocije i tadašnje stanje tako se dobro slagalo s tom melodijom. Riječi nisu bitne, samo te note, muzika….Kako je to sve bilo posloženo da odgovara situaciji.

U ovom slučaju sam bila zamijenjena drugom curom. Patila sam u tišini, nogama na zemlji. U potpunosti pomirena sa situacijom bez traženja grešaka, krivca, krivih poteza. Osjećala sam tu situaciju kao nešto što mi se jednostavno događa. Dan po dan i dalje su me pratili čudni osjećaji. Imala sam playlistu koju sam preslušavala iz dana u dan…Kako je sve završilo nemam pojma. Sve je uskoro nestalo i stvari su se promijenile. Preživjela sam..A onda je nakon nekog vremena opet htio biti samnom…A što je onda bilo…E duga je to priča…Ali nije toliko ni bitna sada.

Zaista sada iz ove perspektive mogu zagrliti tu verziju mene. Zahvalana sam što je nekad postojala i sada me podsjetila na neke bitne stvari u životu. Prihvaćanje, poniznost, spremnost na poraz, gubitak, životni flow…Možda nije prošla stvari koje je ova danas prošla, ali ipak njena lekcija je ogromna.