Kažu da slomljeno srce, prazni džepovi, propali snovi i gladan želudac daju najbolje životne lekcije. Ja ću za temu ovoga teksta izabrati opciju slomljeno srce i mogu reći da se slažem s tim barem u dijelu koji sam i sama iskusila.
Sada s odmakom vremena bez emocija i hladne glave mogu pisati o ovom razdoblju koje je za mene bilo vrlo izazovno. Puno emotivnih uspona i padova. Prekid meni jako važne veze. Razlozi prekida sada nisu bitni. Bilo ih je…no fokusirati ću se na ono što je došlo nakon prekida. Let’s go…

Zadnja rasprava je završena. Sve je rečeno i pravomoćna presuda je donešena. Jednostavno, druga strana je odlučila da je prekid najbolje rješenje poslije puno rasprava, razgovora, pokušavanja.

Nakon vikenda koji nije prošao planirano i dogodile su se neke ne tako lijepe i iznenadne stvari među nama u ponedjeljak sam primila poruku: „Moramo razgovarati.“ Znala sam što će se dogoditi iako si to nisam htjela priznati. Došla sam u stan…

„Ovo više ne ide“ –rekao mi je i ja sam ga gledala znajući da je u pravu. S obzirom na to da smo živjeli zajedno jedan od sljedećih koraka u mom slučaju bila je selidba. Rekao mi je da si dam vremena koliko god trebam, ali ja sam odlučila to napraviti što prije. Bio je ponedjeljak , a ono što mi je izgledalo kao neko izvedivo i najbolje rješenje bilo je otići u petak što znači da smo još cijeli radni tjedan dijelili prostor.

Bilo je stresno, neobično, ali i zanimljivo iskustvo. Uspjeli smo civilizirano istrpiti jedno drugo, a kako mene tek kasnije puknu emocije sve negativno što sam prolazila vezano uz te događaje odvijalo se kasnije. Normalno sam išla na posao i rekla kolegi koji sjedi preko puta meni što se događa. „Žao mi je“ –rekao mi je. „Maa…nisam baš nešto tužna, ne pada mi teško“ – nastavim ja…A i stvarno sam tako mislila i osjećala se tada u tom trenutku. I cijeli tjedan mi sve to nije izgledalo kao nešto što me pogodilo. Radila sam, dijelila sam prostor s već tada bivšim partnerom i činilo mi se da sam skroz dobro i spremna za neke nove stvari.

Došao je i taj petak. Dan pakiranja i odlazak na novo – staru adresu. I tada sam se osjećala dobro iako mi se nije dalo pakirati sve te stvari. Bila sam sretna i tužna u isto vrijeme. Odugovlačila sam sve dok se u jednom trenutku napokon nisam spremila.

Stajala sam u prizemlju zgrade sa svim stvarima. On je otišao zaključati stan, a baš u to vrijeme počela je padati kiša. Bila sam naslonjena na vrata i mislila u sebi: „Evo materijala za neku baladu…“ Kiša je i dalje padala, a mi smo zajedno brzo prebacili sve moje stvari u auto.

Kad smo napokon sve utrpali i krenuli nakon nekoliko minuta pokoja zraka sunca probijala se između zgrada. A onda je zasjalo malo jače….Nismo valjda znali što sada pričati pa nam je tema bila sunce koje se odjednom pojavilo. Spasilo nas je od neugodne tišine…Kasnije mi je kroz glavu prošlo trebala sam reći: “I čiča miča gotova je naša priča.” Mozak mi ipak nije bio u tom moodu tada…

Stigli smo na odredište….Vuci stvari sve opet iz auta. Teren je bio poznat, ali ja drugačija…

Kad smo završili sa svime sjeli smo za kuhinjski stol. Sada nije bilo sunca da nas odvrati od realnosti takve kakva je. Imalli smo ispred sebe samo gemišt i još jedan zagrljaj za kraj…Baš je bio poseban taj zagrljaj. Iskren, ali i težak.

Ostala sam sama. Sama s hrpetinom stvari nasred dnevne sobe. Malo sam legla na kauč, ali nisam mogla dugo ležati. Odlučila sam sve pospremiti, a kad sam završila naručila sam si pizzu koja je bila prosječna. Ostalo mi je malo manje od pola.

Nije mi se nigdje izlazilo. Polako sam upijala novu situaciju i završavala telefonski razgovor s mamom koja je trebala doći sutradan. U ponedjeljak je bio i praznik tako da je ispred mene bio produženi vikend.

Osvanuo je novi dan. Probudila sam se i još malo u krevetu osluškivala promet koji je bio bučan. Tijelo mi je bilo preplavljeno neobjašnjivim bolom, a u ustima mi je iskočio nekakav plik. Osjećala sam se loše. Ne sjećam se da sam ikada tako osjećala. Htjela sam pobjeći od te nakupine boli u svome tijelu. Pokušavala sam skrenuti misli, ali nije mi uspijevalo.

Oko 11h imala sam zakazanu masažu i uhvatila sam se za to kao nekakav sitan bijeg za početak. Masaža mi je odgovarala, ali nije pomogla da bol prestane. I dalje sam se osjećala isto. Curi sam svejedno rekla da mi je uljepšala dan.

No, ništa nije toliko pomagalo kao prihvaćanje i druženje s mamom taj vikend. Šetale smo, družile smo se, puno pričale, a bol je i dalje bila tu. Pokušavala sam je se rješiti na sve moguće načine. Pokušavala sam pisati da bude manje intenzivna, ali ni to nije bilo rješenje. Bol je tražila moju prisutnost i moju pažnju. Moju potvrdu da je vidim i osjećam. Prepustila sam se svim senzacijama.. Koliko god je neugodno osjetiš da si živ, a još bitnije da više nisi ista osoba…Teško je, ali dragocjeno iskustvo koje vrijedi proći.

Sjetila sam se svog kolege s posla koji mi je rekao dok još nisam bila svjesna što se događa da me čeka period tugovanja kroz koji moram proći. Nisam ga baš doživila tada… Poslala sam mu poruku: „Ovo je baš gadno…“ Znao je o čemu se radi…“Samo polako, dan po dan…Čeka te još puno dobrih stvari…“- odvratio je…

Za praznik nakon vikenda u goste nam je došla moja sestrična. Mogu reći da sam  taj dan ipak osjetila poboljšanje. Druženje s bliskim ljudima baš je ljekovito u takvim periodima….

Nakon vikenda došao je novi radni tjedan, a s njim i početak novih navika, rutina, novog života. Bivši mi se javio da su još neke moje stvari ostale i da će mi ih dovesti kad mi odgovara. Dan poslije osobno mi je isporučio zadnji paket mojih stvari i još jedan zagrljaj za kraj. I to je bilo to. Više se nismo sastajali. Čuli se jesmo nešto sitno oko nekih stvari koje smo morali rješiti, ali nakon nekog vremena i to je utihnulo.

Uslijedilo je ljeto. Na poslu se mijenjao jedan dio sustava u kojem radim i bilo je prilično dinamično. Generalno sam bila dobro iako je i dalje bilo dana kada sam osjećala nalete boli koje sam jednostavno prehodala. Odlučila sam proći kroz to iskustvo i biti solo jedno vrijeme. Ulasci iz veze u vezu koje sam prakticirala ranije samo bi mi prividno dali neki dobar osjećaj i olakšanje, ali nikako nisu korisni niti su mi donijeli išta vrijedno. Ovoga puta odlučila sam da utjehu neću tražiti u drugima i na taj način bježati od sebe. Odlučila sam prihvatiti cijeli spektar emocija koje sam osjetila u svojoj samoći.

Iz mene je isplivalo sve i svašta. Mislim da nikad u životu nisam više plakala…

Mnogi govore da se poslije prekida trebaš stalno družiti, biti među ljudima, biti zaokupiran svakakvim stvarima, isprobavati nove stvari itd… Ne bih se složila u potpunosti. Mislim da je to zapravo najgore što si možete napraviti. Sve to dovodi do toga da cijelu situaciju samo stavite pod tepih i samo nagomilavate s još više i više toga dok jednog dana ne puknete.

Svi smo različiti i ne vrijedi isto za sve. Ono što se kod mene pokazalo kao učinkovito je balans. Nisam previše vremena provodila u samoći, ali nisam bila ni previše među ljudima i zaokupirana. Imala sam vrijeme za samoću i vrijeme za druženje. Mislim da je bitno pustiti stvari da idu svojim tokom. Ne forsirati se na ništa. To ljeto u moj život ušli su neki novi ljudi. Izrodila su se divna prijatejstva i novi projekti na kojima sam uživala raditi. Otvorili su se neki potpuno novi vidici i stvari su se slagale.

Tijekom ljetnih mjeseci vrijeme sam često provodila na bazenima. Jedan dan onako naslonjena na rub bazena iz vode gledala sam u daljinu prema maksimirskoj šumi. Bio je pravi ljetni dan i promatrala sam tramvaje kako prolaze. Osjetila sam kako Zagreb ponovo postaje moj grad u kojem sad živim život prema svojim pravilima bez utega oko vrata. Sloboda i neopisivo dobar osjećaj.

Trebalo mi je dugo vremena da posložim stvari u svojoj glavi i oko sebe. Prolazila sam i dalje kroz roller coaster emocija. Nema što nisam iskusila. Tuga za lijepim uspomenama i ljutnja zbog  ružnih. Pa sreća, zadovoljstva, bijes, ogorčenost….  A o metamorfozama da i ne pričam…Određene plesne koreografije puno su mi pomagale da se riješim ostataka nepotrebne emotivne prtljage. Sa svakom je odlazilo nešto drugo ovisno o tematici pjesme i plesnim stilom…

Naivno sam mislila kako će se nakon prekida sve stvari u mom životu poboljšati i da će sve ići lakše i u idućim vezama, poslu i svemu ostalome. Kao sad sam prošla pakao pa me čeka raj. Haaa haa…ha-ha-ha. Ni blizu…Tek poslije prekida život je pokazao svoje mračne strane i kakav može biti. Ali i ja sam postajala sve teža i teža nekim novim iskustvima pa me nije više bilo lako samo tako srušiti.

Nakon nekog vremena cijela situacija poprimi neke nove obrise. Shvatiš da si proradio dobar dio emocija i jednostavno neda ti se više. Odlučiš se sjetiti i biti zahvalan na lijepim stvarima koja te vežu za tu osobu i ići dalje. Kod mene cijeli taj proces preboljevanja voljene osobe traje puno, puno duže jer ulazim u vezu iskreno i prepuštam joj se u potpunosti. Razočaranja nakon toga su zato puno veća, ali radije bih bila i povrijeđena nego živjela u polovičnoj ljubavi.

Ne kaže se bez razloga da su partneri naša ogledala. Sve traume koje nismo razriješili sa sobom u vezi dođu još više do izražaja. Imamo dvije opcije. Uništiti se u bijesu ili biti dovoljno hrabri zagledati se u sebe i priznati si neke stvari, oprostiti si i iskoristiti cijelo iskustvo za svoj razvoj.

A onda to sve ostaviti iza sebe jer …your future is waiting for you 🙂