Danas se pod tuđim mišljenjem uglavnom podrazumijevaju zli, loši, i negativni komenatri. Ljudi koji nas ne vole, ne razumiju i pričaju o nama ono što nam se ne sviđa. Dijele nam se savjeti da se ne obaziremo na tuđe zle komentare, furamo svoj film, samo budemo svoji i slično. Negativnih komentara će uviijek biti. Slažem se. Ali bit će i onih pozitivnih. I kada malo pogledam na svoj život unazad shvatim da je bilo puno negativnih komentara, ali bilo je i onih pozitivnih. Pod tim pozitivnim komentarima mislim na komplimente, pohvale, zamjećivanje kako sam dobra u nečemu. I zaista mogu reći da je kroz moj život prošla hrpetina pozitivnih komentara.

Danas je jako popularno kada vas ljudi ne vole iz nekog razloga jer to znači da ste posebni i nešto radite “kako treba”. Mene ljudi nekako češće vole nego što me ne vole. Uglavnom…

E sada ću se vratiti na te pozitivne komentare i koliko su mi oni pomogli u životu, kakve sam koristi imala od njih i što mi je zapravo donijelo tuđe mišljenje o meni.

I vrlo jednostavno mogu reći nije mi donijelo apsolutno ništa.

Nijedan kompliment mi nije ništa značio u periodima kada sam zbog nečega bila nesretna. Netko me pohvalio da radim nešto dobro. Super. Godilo je egu 3 minute, a nakon toga sve je zaboravljeno. Možda u nekim situacijama ne znam kako sebi dati podršku, pronaći svoje zadovoljstvo, sreću i vjerovati u sebe. Ali ne zna mi to dati ni druga osoba koliko god mi htjela najbolje.

Nadalje, niti jedan tuđi motivacijski govor meni bliskih ili nebliskih ljudi nisu me uspjeli probuditi u periodima najveće lijenosti. Govorili su mi što bih sve mogla, za što sam sposobna, podržavali me i navijali za mene iz sveg glasa. Ništa od toga…Jer moje nezadovoljsto, zona komfora i kukavičluk bili su jači.

I sada mi govore možeš ti to, pametna si, sposobna si, lijepa si, posebna si. Tuđa mišljenja takvog tipa pršte na sve strane.

I što ja imam od toga? Ok, malo trenutnog zadovoljstva neću lagati. E sad treba i u neku akciju krenuti. Ajde pozitivni komenatri…ajde vi umjesto mene napravite nešto, sredite mi život, riješiti moje probleme, budite hrabri umjesto mene…Osvrnem se oko sebe. Čekam da se nešto dogodi. Čekam. I ne čuje se više ništa. Nikoga više nema. Gdje su nestali?

Riječi su se raspršile u ništavilu. Jer to su samo neke tamo riječi. Kakav god predznak im dali.

Ostaje mi samo moja intuicija i moja životna misija.

I ostaje mi moje odgađanje, zona komfora, šta ako…

I ostaje mi moja hrabrost, entuzijazam, volja iako bih se pokrila i zaspala…

I dođu opet ti neki komenatri..Negativni i pozitivni…

Riječi su se opet raspršile, ostala sam sama sa sobom, malo sam bila uvrijeđena, pa malo zanesena, pa me bolilo, pa sam na trenutak entuzijastična…

I što mi je to u životu donijelo? Apsolutno ništa…

200 ljudi mi govori možeš, idi, probaj…Vjeruju u mene..Ali samo jedan glas se računa, samo jedan. Glas koji nije najglasniji, ali je najvrijedniji.