Živimo u psihološki dosta teškom i neizvjesnom vremenu. Još kada uz to pratiš u medijima sve što se događa (i ne događa)  zagarantiran ti je teški down. Sva sreća od malena
su me roditelji valjda cijepili protiv lošeg utjecaja većine pa se ne obazirem previše. Uzmem ono osnovno od informacija koliko mi treba, a ostali shit uspješno je stavljen na
delete. Rekli bi ljudi danas je dobro ako si uopće živ…ako dišeš, živiš i imaš koliko toliko normalan život. Neke više ambicije, ciljevi, ostvarivanje sebe kroz umjetnost, dodatni posao,
što je to? Je li to dopušteno danas kada se sve raspada i kraj svijeta će uskoro?

U zadnjih mjesec dana naslovi vijesti nikad nisu bili gori. Uvijek su bili grozni, ali sad valjda s porastom cijena porasla i katastrofizacija već odvratnih naslova.
Postepena idiotizacija društva.
Tako je kako je, no jedno je sigurno. Tako kako piše nikad nije. E sad…kako preživjeti u tom kaosu? (draža riječ mi je haos). Smanji društvene mreže, izoliraj se,
ovo ono…Sve je to u redu neko vrijeme, ali ne dugoročno.

A što je dugoročno rješenje onda? Za mene ovo:

Uspješniji od mene oko mene

Njihov broj možda nije ogroman, ali je dovoljan. Dovoljan da ti u potpunosti promijeni perspektivu. Da samo njih pratim nebi ni znala što se u svijetu događa.
A sve su to ljudi koji žive na istoj planeti kao i ja, kao i svi ostali. Istina, nemamo iste afinitete, predispozicije za određene stvari, mogućnosti, ali broj sati u danu
izbor da iskoristimo svoju priliku najbolje što znamo i mogućnost fokusa na ono što možemo kontrolirati nam je jednaka.
Oni žive izvan okvira i znatno su iznad hrvatske pretencioznosti. Dopuštaju si razvoj  se na svim područjima koja ih zanimaju  i ne žive samo za godišnji odmor.
Godišnji im je svaki dan kada uživaju u svojoj kreativnoj energiji i idejama za budućnost. Nisu dosadni smarači nego pokretači. A kako se puno kreću puno se putem
i polupaju. To ih čini još zanimljivijima. Još kada te padove iskoriste kao kvalitetno gnojivo za buduće projekte ostvare stvari koje si nisu mogli ni zamisliti.

Lako zvuči padovi su neizbježni, dopusti si grešku, bez padova nema uspjeha, ali teško je sve to provariti…a onda  shvatiš da si prošao svašta pa si ipak još živ.
Vježba čini majstora.

A nekad nije loše imati i dobrog mentora. U nekim situacijama možda ne možemo izabrati svoje mentore, ali mislim da u puno njih ipak možemo. Koga pratiš,
s kim pričaš, čija priča te motivira?

Prije nekoliko dana sam čitala jedan odličan tekst cure koja se osvrnula na teroristički napad 11.9. u SAD-u u kojem opisuje kako nisu svi ljudi u tim trenucima imali jednaku šansu za preživjeti i izvući se, a svi do jednoga su to htjeli. Ovisili su doslovno o nečemu što je bilo u potpunosti izvan njihove kontrole i da su se svim silama trudili neki nisu imali nikakve šanse preživjeti. Da, istina je da nisu i to je tužno i nepravedno. O tome se sada može raspravljati satima…Nema garancije za ništa. Neke stvari možemo jako željeti i živjeti u nadi da će se jednoga dana ostvariti, ali se ipak ne ostvare. Ne zato što nismo radili na njima nego jednostavno nisu…jbg… U mom slučaju većinom se dogode stvari bolje od tih koje sam željela tj.stvari bolje za mene 🙂 Ali i ne mora bit…nema garancije ni pravila…

Jedno je ipak sigurno…koliko god mi se puno toga na ovom svijetu ne sviđalo i koliko god da griješim, doživljavam sranja ili nisam sretna s ishodima nekih situacija uvijek ću birati pratiti one koji ne kukaju, ne sjede na kauču nakon posla i ne osvrću se na stvari koje su bile prije 5,15,25 godina. Uvijek ću birati gledati one koji idu naprijed i upijati njihovu energiju. Uvijek ću birati uspješnije od sebe oko sebe.