Moram reći da mene jako smetaju razni naslovi današnjih seminara i radionica tipa “Postani virtuoz javnog nastupa”, “Postani umjetnik javnog nastupa”, “Oslobodi se treme jednom zauvijek”, “Trema- što će ti to”, “Instant trikovi za bolji utisak” itd. Takvi naslovi stvaraju ogroman pritisak, postajete još nervozniji i puni nekih neadekvatnih osjećaja.

Također, odraslim ljudima govoriti rečenice: “ Sjeti se sebe kakav si bio kao dijete”,” Igraj se”, “Vidi kako se djeca igraju i uživaju” je potpuno destruktivno. Naravno da dijete u svima nama postoji i treba slušati njegove želje i potrebe, ali ono više nema glavnu ulogu u vašem životu nego vi kao jedna svjesna odrasla osoba. Odrasla osoba koja je prošla kroz hrpu loših situacija, razočaranja, nerazumijevanja, neuspjeha, loših faza i osoba koja sada gleda svijet nekim drugim očima. Naravno, svi smo mi i puni uspjeha iza sebe, dobrih dana, pohvala, odličnih javnih nastupa, napredovanja, ali onaj osjećaj u prsima pred javni nastup o čemu god da se radilo uvijek je prisutan. Ok, nekad je intenzivniji nekad manje, ali tu je. I uvijek će biti…E da i oni koji kažu da nemaju tremu i što će to njima imaju…ja kad sam to govorila uvijek sam imala ogromnu tremu.

Zamislite svoj život bez treme pred javni nastup?

Ja bih imala osjećaj da mi nešto fali. Nebi mi to bilo to. Onako ono uzbuđenje koje osjećaš kroz ruke, prsa, tihi znoj koji te oblijeva iznutra. U glavi imaš osjećaj da ništa ne znaš. A onda kad izađeš eksplozija.

Od djetinjstava se susrećem s javim nastupima. Imam puno javnih nastupa iza sebe. Svakakvih. Od raznih aktivnosti kojima sam se bavila, sportova, glazbene, prezentacije, poslovi, ples, dramska i još mnoge stvari.

Jedan od gorih osjećaja mi je doći na neku radionicu i ono kad sjednete u krug pa se morate predstaviti. Ona sekunda kad osoba prije tebe završava, a sve oči se onako u isti tren preusmjere na tebe. Puno puta sam u glavi prolazila kroz slow motion te situacije. Jbt kako se ja ono zovem?? 😀 😀 😀

A eto preživila sam sve čak i one stvari od kojih mi je srce lupalo toliko da sam mislila gotovo je….Past ću u nesvijest. Niisam. Eto me još uvijek, a novi projekti dolazeeee 🙂

Imala sam nekoliko nastupa koje sam etiketirala kao jako važne i zahtjevnije te nakon što sam i njih savladala pomislila sam: “E sad nakon što sam ovo prošla ja više nikad neću imati tremu, ma nema šanse, ovo ako je dobro prošlo sve ostalo što me čeka bit će piece of kamilica. Ahaaaaa……

Ništa od toga.

“Hoće li ova trema pred nastup ikad isčeznuti” – pitala se moja trenerica plesa  naglas pred jednu svoju solo izvedbu. A snimatelj joj je na to rekao : “Hoće, onda kad ti ne bude stalo do toga što radiš.”

Sve jasno. Naravno da mi je stalo do onoga za što sam se pripremala, vježbala, u što sam ulagala svoje vrijeme.

Bilo je trenutaka kada nisam imala tremu pred neki nastup, ali to nebi dobro završavalo. Uvijek bih ili zaboravila tekst ili nešto zeznula neočekivano ili nešto treće…Tako da sam s tremom ipak sigurnija da će stvari biti i više nego dobre i ionakve kakve trebaju biti.  Barem mi je dosadašnje iskustvo to pokazalo.

Ono što zvuči kao klišej, ali stvarno je tako, izlaganje, iskustvo i prolaženje kroz tremu i javne nastupe je ono što pomaže. Vježba kao i u svemu… Hrpa pogrešaka u nastupima koji su iza tebe ti daje uvid u to da bez obzira što si nešto krivo napravio ili nije ispalo kako si očekivao nije nešto zbog čega si umro.

I nema tu lijeka ni čarobnog štapića. Ne nasjedajte na to da ćete se treme riješiti zauvijek. Uvijek će biti nekad jača nekad slabija. Nemojte ni pokušavati manijakalno duboko disati. Bit ćete sami sebi smiješni. Kako si pomoći?. Nikako. Nemojte slučajno zbog treme odustajati od onoga za čim izgarate iznutra. Što se više izlažete to je podnošenje treme lakše.

Ovu temu sam htjela obraditi iz nekog malo drugačijeg ugla pa ću naglasiti da su dobra priprema, pohađanje dramske, obavljanje posla koji zahtjeva puno izlazaka iz zone komfora poželjni i veliki plus, ali ne bih mnogo o tome jer to su opće poznate stvari koje svi već jako dobro znaju. Pretjerano pričanje o tome ne donosi baš neke rezultate nego samo prakticiranje istog.

I super zvuči ona rečenica nemojte da jednog dana pred smrt žalite za stvarima koje niste napravili ili se niste usudili. Odgovor moje jedne frendice na to da je život kratak te da treba uživati i da je šteta ne okusiti čari javnog nastupa bio je: “Da, baš zato što je život kratak ne želim taj stres da se snimam ili nastupam…” Okeejj, poštujem to i prestala sam s nagovaranjem.

A ja se ipak veselim nadolazećim nastupima 🙂

A i vi uživajte svojim nastupima, a kako, e to samo vi znate :*