Sredinom prosinca jednog sasvim običnog dana dogodila mi se jedna neobična i za mene potpuno nova situacija na poslu.

Taj dan sam bila jako dobro raspoložena, pristupačna, uslužna možda i puno više nego inače. Otišla sam na pauzu i kupila si ručak, neku finu ribu i krompir.
Nakon glavnog jela dočekala me i razveselila panna cotta koju mi je kolegica ostavila na radnom stolu. Počela sam ju jesti i odjednom me preplavio osjećaj užasne mučnine i slabosti. Inače imam dosta nizak tlak i već duži period radim u modernoj zgradi u kojoj ne mogu otvoriti prozor, ali baš nikada nisam osjetila tako nešto. Brzo sam otišla do wc-a potpuno nesvjesna što mi je. Nisam se nikome stigla ni požaliti da se ne osjećam dobro. Ušla sam u wc, napravila nekoliko koraka gore dolje i zadnje što se sjećam bio je silazni zzzzzzz između ušiju…kao da se izgubio signal na radijskoj stanici.

Kada sam otvorila oči  ugledala sam lice meni dobro poznate čistačice koja je bila sva uplašena i ispitivala me jeste dobro, jeste dobro…Mogla sam se ustati, mogla sam hodati samo sam bila zbunjena oko svega što se desilo. Ništa mi nije bilo jasno. Odvela me u kuhinju, kolegama objasnila što se dogodilo, a oni su mi dali vodu i dalje preuzeli situaciju u kojoj sam se našla. Jedan kolega me odveo na zrak, a dok sam sjedila osjetila sam da me stražnji dio glave boli više nego inače i kako sam se rukom prešla po njemu skužila sam da sam si rasjekla glavu. Rekla sam kolegi da pogleda, ali trebalo mu je malo duže vremena da pronađe posjekotinu. Njegova reakcija je bila “Isuse kolko ti kose imaš na glavi”. A što ću..ispiranje  kose u čaju od koprive od prije sto godina je očito učinulo svoje 😀 A onda je uslijedila rečenica: “O-o moraš na šivanje. Prvi put u životu…

I tako sam s njim stigla na hitnu. Kako sam se prvi put tamo našla , a i nisam baš bila u nekom stanju za dobru komunikaciju prepustila sam kolegi da sve rješava, a onda je teta na šalteru pitala znam li ja pričati. A ono znam, ali mi i nije baš do priče…Onda sam joj nekako objasnila što se dogodilo i uputila me je što sljedeće trebam obaviti.

Sve je bilo u redu. CT glave, tlak, trudna nisam..itd

Na kraju su mi dali anesteziju, zašili me i dali upute za dalje. Gledanje u ekran, naprezanje i dugo sjedenje svesti na minimum ili potpuno izbaciti sigurno nekih desetak dana. Sestra mi je sve to dosta ozbiljno objašnjavala i rekla mi je da će me uhvatiti ozbiljne glavobolje ako se ne budem pridržavala uputa. Poslušala sam ju djelomično.

Baš taj dan je bila utakmica Hrvatska – Argentina i ja sam odlučila da ipak neću gledati TV. Samo sam rezultat pratila preko moba. I bolje da nisam gledala…

Uslijedilo je bolovanje s bijelom mašnicom na glavi.

Dok sam bila kod kuće sve je nekako bilo dobro. Odmarala sam, uvijek je netko bio samnom u stanu, kada sam osjetila neki strah osjećala bih se sigurno. Dosta sam se brzo oporavljala, rana je zarastala i ja sam se nekako brzo osjetila spremnom da nastavim dalje kao da se ništa nije dogodilo. Nakon nekoliko dana otišla sam s frendicom na kavu. Nisam htjela odbiti jer sam se osjećala dosta dobro, ali ta kava me je poprilično iscrpila. Uz kavu je išlo još i božićno slikanje po Strossu, jurcanje s jedne lokacije na drugu, sto pokušaja dobre fotke…Shvatila sam da se nisam još u potpunosti oporavila, ali svejedno sam sutradan odlučila ići na posao.

Na putu do posla bila sam dobro, ali kad sam ušla u zgradu i našla se opet na istom mjestu gdje mi se dogodio pad obuzela me užasna panika. Rekla sam kolegici da se ne osjećam najbolje i da obrati pažnju na mene tokom dana, a zatim otišla uhvatiti malo zraka vani.

Osjetila sam olakšanje nakon što sam s nekim podijelila da nisam najbolje i izdržala taj dan najbolje što sam mogla. Ipak, odlučila sam da mi je još potrebno odmora pa sam sljedećih dana ostala kod kuće.

Ubrzo je došao i Božić, blagdani i sve je nekako nastavilo teći u normalnom ritmu, u međuvremenu sam skinula šavove s glave, ali ono što je i dalje ostalo prisutno je strah. Strah od ponovnog pada, strah od ne znam ni sama čega.

Nekako sam se najsigurnije osjećala na treningu u dvorani. Balet, heels classevi, joga. Svaki put kad bih ušla i počela sa zagrijavanjem kao da se tijelo i um prebace u neku drugu dimenziju u kojoj ne postoje svakodnevni problemi niti misli koje su me mučile danima.

Bližio nam se nastup.

Produkcija plesnog kluba u kojem plešem koja se održava 2 puta godišnje. A taj mjesec sam se većinu vremena osjećala totalno slabo kao da ću se srušiti svakoga trenutka. U više navrata imala sam baš opake napade tjeskobe najčešće na ulici ili me znalo probuditi tijekom noći. Kako god bilo nisam se htjela zatvarati u kuću i izbjegavati realnost. Svaki puta kada bi se pojavilo nastojala sam ostati prisutna i proći kroz to iako je dosta teško, ali nekako sam uspjevala. I naravno da mi je prošlo puno puta kroz glavu milijun pitanja:

“Kako ću ja pred publiku?”

“Hoću li se sruštiti?”

Onda  u mislima vidim sebe kako stajem na pozornicu i padam…

Bilo je još raznih varijacija užasnih scenarija. Čak sam u jednom trenutku mislila reći trenerici da ja neću nastupati.

A onda ipak nisam to rekla….

Došao je taj dan.
Uzbuđenje je strujalo mojim tijelom cijeli dan, ali nekako bilo je pozitivno. Tokom dana radila sam neke lagane poslove i pokušavala držati misli pod kontrolom i mogu reći da mi je išlo dosta dobro.

Vrijeme je brzo prolazilo i polako sam se krenula na generalnu probu.  I čim sam otvorila vrata Buena Viste gdje smo imali produkciju odmah sam se opet prebacila u onu drugu dimenziju. Glazba, pokret, hrpa rasplesanih grupa koje uvježbavaju svoje koreografije i još puno toga lijepoga….

Kada je moja grupa došla na red za probu koreografije nisam bila zadovoljna kako sam otplesala kao i većina cura iz grupe. Sve smo komentirale kako se osjećamo da prvi put plešemo koreografiju. A onda nam je trenerica rekla: “ Cure, znate koreografiju, samo uživajte”.

Pitala sam se kako to da se osjećam kao da se nalazim u totalno nepoznatom prostoru, a nije mi prvi put da tamo nastupam. Također, vrtila sam u glavi dijelove koreografije za koje sam mislila da nisam najbolje otplesala i još puno takvih nekakvih stvari, ali ono u što sam sigurna je da niti u jednom trenutku nisam mislila o mogućem ponovnom padu ili nekoj sličnoj katastrofi koja bi se mogla dogoditi.

Sve je nekako išlo lagano, u ritmu muzike za ples.
Ostatak generalne probe uživala sam gledajući druge grupe neobavezno čavrljajući s curama iz svoje.

I polako se približilo vrijeme za početak produkcije.
Uslijedile su završne pripreme. Presvlačenje, šminkanje, popravljanje, a onda su svlačionicom zaorile riječi jedne od trenerica:
 “Heeej, slušajte me sad svi da vam nešto kažem prije nego što počnemo. Dvorana je punaaa, ljudi sjede i po podu što znači da ćete biti jako blizu publike. Nemojte se previše opterećivati formacijama, u klubu smo i takva se atmosfera traži. Nitko neće skužiti ako ste malo otišli više lijevo ili desno nego što ste trebali, ali vaša energija će se itekako osjetiti.”

Te riječi su mi baš onako odzvonile u glavi i samo mi je prostrujala misao “Woow, ovo će bit top!”

Moja grupa je bila među zadnjima, većinu smo vremena bile u svlačionici jer je bila prevelika gužva i nismo baš uspjevale gledati prethodne grupe.

Imala sam naravno onu pozitivnu tremu koju imam prije svakog nastupa. S obzirom na to da smo za vježbanje koreografije imale i više nego dovoljno vremena sve smo većinom bile jako dobro spremne i ujednačene.

I onda je došao trenutak za izlazak.

Koliko se sjećam glava mi je bila prazna samo sam doskakutala do svog mjesta.
Krenuli su dobro poznati taktovi, osjećala sam energiju motivacije iz svlačionice i pokretom sam ispunjavala svaki trenutak, a na sredini koreografije sve kočnice bile su puštene.

Sjećam se trenutka odmah nakon naklona bila sam nevjerojatno ispunjena i ponosna na sebe. Osjećala sam kako sam preskočila jednu prepreku, vratila se u normalu ili čak još više mentalno odskočila u odnosu na prije. Ubrzo nakon toga uslijedilo mi je i putovanje kod najbolje frendice u Njemačku koje me također jako ispunilo i pomoglo mi prevladati taj cijeli ludi period, ali o tome uskoro u novom postu.

Sada nekoliko mjeseci nakon toga sve je u najboljem redu. Sve pretrage koje sam obavila su ok i ne trudim se previše istraživati i tražiti uzrok pada. Ono što je svakako moglo pridonijeti cijeloj toj situaciji po mom mišljenju je stresno ljeto koje sam imala zbog nekih privatnih stvari i vjerojatno nedovoljno odmora u tom periodu. Shvatila sam da se neke stvari ne mogu ubrzati našom voljom i da na ništa u životu ne treba stavljati grčeviti fokus. Sve na što ide previše euforične i hujevite energije pa čak i ako se radi o nekom jako dobrom cilju jednostavno na kraju ne ispadne dobro. Barem u mom slučaju. Sve što sam krvavo, jako, neutažno željela na kraju me koštalo mog mira na neki način.

A u životu ćemo propustit puno toga pa ćemo opet preživjeti i stvoriti lijepe uspomene na neke druge, vjerojatno za nas bolje načine od onoga što smo mi sebi zamislili….jer svemir zna bolje J