Ponekad nam svima dosadi naša svakodnevnica. Isti ljudi, mjesta i rutine…Čini nam se da moramo pobjeći negdje u Europu ili čak preko oceana da bi iskusili nešto drugačije. Slažem se, nije loše otići negdje u nepoznato. Ako nam ipak trenutne okolnosti to baš i ne dopuštaju dobro je znati da i poznati kraj u sebi još uvijek krije neke nove stvari. Nova lica i neke nove priče nalaze se na svakom koraku. I sad se pitate kakve sam ja to ljude upoznala putujući tijekom faksa? Svakakve. Donosim vam 7 situacija koje su mi najviše ostale u sjećanju iz tipičnog studentskog prijevoznog sredstva – autobusa. Sva putovanja odvijala su se unutar Hrvatske.

  1. UGLEDNA STUDENTICA MEDICINE
    Sjela sam u bus na svoje mjesto, a preko puta je sjedila neka ženska. Urednog, pristojnog i nenapadnog izgleda. Sjedalo do moga bilo je prazno sve do minutu prije polaska. Odjednom je na to mjesto stigla gromada od čovjeka. Bio je pijan, blatnjav i smrdio je. Jedva je hodao i mrmljao je nešto sebi u bradu. Ne znam zašto, ali uvijek se na prvu uplašim pijanog čovjeka. Djeluje mi agresivno, opasno i da je pogledao baš u mene. Zanima me uplaši li se mene netko u tom stanju? Vjerojatno jesu neki bivši dečki u slučajevima kad bi ih zvala npr. Krrreeeeeešššššoooo….I danas se sjetimo toga kad se vidimo…No da se vratim u bus. Moja reakcija je bila takva da sam se brzinom munje prebacila na sjedalo kod te cure ne govoreći joj ništa. Ona je to sve dobro prihvatila. Imale smo nešto zajedničko. Nije nam bilo jasno kako su ga uopće pustili u bus. I nakon što smo se neke dvije minute isčuđavale nad čovjekom koji se sad mogao fino izvaliti počele smo pričati…Studirala je medicinu u Osijeku, a pohađala je također gimnaziju u koju sam i ja išla. Složile smo se oko toga kako je život na faksu predobar i bolji nego u srednjoj. Imaš više slobode, izbora i napokon si se rješio grupica tračerica koje su svakog odmora sjedile po radijatorima i promatrale tko prolazi. Put od Zagreba do Broda čini se kratak, ali zadnjih 20 minuta te ubije. Doslovno je spas kad imaš nekoga s kim klikneš pa ti u dobrom razgovoru sve prođe vrlo brzo i bezbolno.Nikad ju više nisam vidjela. Ne znam ni kako se zove. Nadam se da je dobro i zadovoljna. Tko zna možda se i sretnemo opet negdje ili već čak jesmo…
  2. AMBICIOZNI PRODAVAČ
    Bio je prosinac. Putovala sam iz Splita kući za božićne blagdane. Sjedila sam kraj prozora, a do mene muškarac u srednjim tridesetima naizgled zadovoljan sobom. Dobar dio puta smo šutili. Ja se taj dan nisam najbolje osjećala. Bolila me glava i  jedva sam čekala doći kući. S obzirom na to da je puhala bura dio autoceste je bio zatvoren i dio puta išli smo obilaznicom preko Obrovca. Ne znam kada smo točno počeli s pričom, ali vjerojatno smo komentirali kako vjetar jako puše.  Sjećam se da je bilo jezivo, bučno je udaralo od stakla, a mi smo se polako spuštali nizbrdicom prema Obrovcu. Cesta je bila puna opakih zavoja. Dok je jedna žena telefonirala nekom puna entuzijazma kako upravo prolazi kroz divno iskustvo spuštanja s Velebita prema Obrovcu lik malo dalje od mene je povraćao. Moje već ionako loše stanje toga dana se također pogoršalo, ali nisam pokazivala nikakve znakove toga. Pitala sam lika gdje smo mi to sad? On mi je odgovorio u Obrovcu, Bogu iza nogu….Do povratka na autocestu već sam znala i da se bavi prodajom, odakle je, da je ambiciozan, a prijatelji koje je imao od prije nisu, socijalna inteligencija je po njemu bitna u životu itd..itd…Pitao me jesam li za kavu na benzinskoj i pristala sam iako me pratila mučnina u trbuhu i sve mi je bilo jako naporno. Popili smo kavu i dodali se na face. Bio je zanimljiv sugovornik, tipični dalmatinac netipičnih pogleda na život...Kratko smo virtualno chatali nekoliko puta, a onda je nakon nekog vremena sve utihnulo…Nekoliko godina kasnije u Splitu sam sa svojima došla na nekakav sajam u Spaladium arenu. Prvi štand na koji smo naišli bili su četke za čišćenje podova koje su se super brzo vrtile. Moja mama je odmah ušla u spiku s njima kako je već to isprobala, izvrsno je i za svaku preporuku, ali će ipak kupiti nekom drugo prilikom. Ja stojim kraj nje i oblijeva me sram, ali i gledam u čovjeka s kojim je pričala… Toliko mi je poznat, a pojma nemam od kuda…On također pogledava u mene, ali isto mu ništa nije jasno. Taj dan mi također nije bilo dobro. Večer prije imala sam promociju na faksu, a kasnije sam slavila s bivšom cimericom. Tek kad smo napustili štand sijevnulo mi je kroz glavu: “Ahaaaaa, to je onaj iz busa…”
  3. SAMOHRANA MAJKA
    Žena plave kratke kose u kasnijim tridesetima. Nakon putovanja i razgovora s njom prošlo mi je kroz glavu kako većinu ljudi s kojima se tako upoznamo putujući zaboravimo i više nikad ne vidimo. Možda sam to pomislila i zato što me njena priča na neki način malo i potresla pa sam to htjela izbiti iz glave, ali baš se jako dobro sjećam nje i našeg razgovora. Naime, muškarac s kojim je dobila dijete misteriozno je nestao nakon toga. Nikad ga više nije ni čula ni vidjela iako je pokušavala. Živjela je na Hvaru, a putovala za Zagreb na sestrino vjenčanje. Ona se već pripremala na tjeranje njezine sestre da jede kolače. Komentirale smo kako ljudi  zaista znaju biti naporni u želji  da probaš sve što se nudi da to često zna biti dosta iscrpljujuće za žrtvu…”Moraš još ovo, moraš, moraš…” Prebacivale smo teme s ozbiljnih životnih na neozbiljne i opuštajuće….Nadam se da je dobro.
  4. ČOVJEK KOJI CRTA PORTRETE
    Za vrijeme puta uhvatila me opasna cajkomanija, Na repertoaru su bili žestoki stari hitovi. Kraj mene je sjedio običan čovjek s nevjerojatnom karizmom u kasnim pedesetima.     Počeli smo razgovor s nekim banalnim komentarom koliko se sjećam. Nešto tipa: “Jel ti smeta ova moja jakna?”. Onda vi na to kažete: “Ma ne, ne samo ju ostavite tu…” A onda ide treći komenatar i kreće konverzacija….”Vidim ja ti slušaš ovu Seku Aleksić”- kaže mi on uz osmijeh…Ja kao: “Pa ono da….” I tako smo ušli u priču. Pričao mi je da ima 2 sina i oko četvero unuka. Stariji sin se nazvodno prvo razišao s curom pa su se onda pomirili prije nego što su se vjenčali. Ono što mi je ostalo u sjećanju je kako mu je njegova sadašnja snaha rekla da dok je bila razdvojena od njegovog sina shvatila da ne želi nikog drugog osim njega. Bilo je ili Filip ili nitko. Onda mi je kasnije rekao da se bavi crtanjem portreta i pokazao mi neke svoje radove. Zaista su bili wow. Pitala sam ga može li meni nacrtati nešto kad budem trebala za nekakav poklon. Nasmijao se onako naglas od zadovoljstva, ali smijeh mu je zvučao kao da vas ismijava zbog nečega iako nije. Smijao se tako stalno. Imam njegov broj u mobu. Možda ga nekada i zatrebam kad ostanem bez ideja za poklone.
  5. BRODSKI DEČKO SA ZAGREBAČKOM ADRESOM
    “Zašto ne želiš mahnuti mami i tati?”     – upitao me dečko kovrčave plave kose i plavih očiju s naočalama nakon što je bus krenuo s autobusne stanice iz Broda. Nekad mi se baš maše mami i tati i rade svakakve gluposti kad ih pozdravljam, a nekada samo okrenem glavu i uplovim u neki svoj svijet. “Ma joj ne znam baš me živciraju” – kažem ja kroz neki sramežljivi smijeh. I onda su krenule neke spike tipične za dvadesetogodišnjake. On je bio nekih 5-6 godina stariji od mene, bivši gimnazijalac i zanimljiiv lik. Mislim da je studirao na nekom tehničkom fakultetu. I dosta bi bilo o njemu.
  6. BOEM
    Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poluduga kosa, profinjeni pokreti ruku, debeli srebrni prsten na ruci, prekrižene noge, bogat vokabular i melodične rečenice. Pričali smo o pisanju i o tome kako je Zagreb pun svakakvih aktivnosti dostupnih svima. On je držao nekakve radionice u Splitu koliko se sjećam. Došli smo i na temu teksta s kojim sam pobjedila na jednom natječaju. Bila sam jako zadovoljna kako sam ga napisala i s velikim ponosom rekla sam da ću mu poslati taj tekst preko maila. Izmijenili smo mail adrese i rekao mi je da mu se jako sviđa tekst, ali da je on smislio i nastavak priče. Otvorila sam nastavak, pročitala i pomislila si: “E ovo se tek zove talent za pisanje”.
  7. PAROVI KOJI VODE ZANIMLJIVE DIJALOGE
    Ove parove nisam upoznala tj. oni nisu upoznali mene.      Međusobno su pričali, a ja sam slušala. Ne baš pomno, ali toliko da su mi ostali u sjećanju kao nešto što bi bilo dobro spomenuti u ovom tekstu. Prvi par bili su cura i dečko koji su se tek upoznali. Slična situacija kao neke moje prethodne. Počeli su s nekim obični komentarom, a završili s izmjenjivanjem facebooka. I koliko god da je razgovor među njima tekao jako glatko, bio pun smijeha i dobrih tema cura ipak nije bila oduševljena s tim da ostavi svoj kontakt dragom i pričljivom dečku iz busa. Drugi par bile su dvije starije gospođe. Tema im nije nedostajalo od Splita do Zagreba. A naravno da nije kad su teme bile ljubavni odnosi, rastave, brakovi, izvanbračne situacije itd…Za imati kvalitetne razgovore takvog tipa potrebno je iskustvo, networking, kritičko razmišljanje, sposobnost predviđanja budućnosti i vjerojatno još vještina…

Ukratko to bi bilo to. Jutros sam čekajući na semaforu upoznala Čeha koji radi u zgradi do moje. Tko zna što me čeka do navečer. Tko zna što donosi poznata svakodnevnica 🙂