Još od najranije dobi servirala nam se izreka: Tko se tuče, taj se voli.  To je bilo razdoblje vrtića i nižih razreda osnovne škole.
U višim razredima osnovne škole njegovo/njeno ignoriranje znači da se toj osobi zapravo sviđaš, ali ona se to boji pokazati ili ne želi da se to vidi barem još neko vrijeme.
U srednjoj bez dramaturgije i konstantnih prekida i mirenja vi zapravo niste nikakav par. To nije ljubav ako nema stalnih turbulencija, dosadni ste i duga razdoblja neke stagnacije znače da tu nešto nije kako treba. Moglo bi se reći da se takav stav proteže još dosta godina nakon srednje škole, ovisi od slučaja i protagonista.

Dolazimo do nekih godina kada možemo reći da imamo kakvog takvog životnog iskustva. Kakva su naša stajališta vezana za tu sferu života u odnosu na prijašnja razdoblja?

Ne znam za druge, ali mogu reći kakva su moja i što vrijedi u mom slučaju.

Ako je ljubavni odnos dobar i donosi mir rasteš u svim drugim sferama života. Imaš puno kreativne energije jer se ne trošiš na bespotrebne rasprave, drame i konstantna objašnjavanja. Jednostavno cvjetaš i svojim neodoljivim mirisom oplemenjuješ i svoju okolinu.

S druge strane, loš ljubavni odnos u stanju je zagorčati ti sve ostale sfere života i to vrlo brzo. Nema tog lošeg posla koji to može napraviti bolje od lošeg ljubavnog odnosa.

Ljubav i partnerski odnos za mene je jako bitna sfera, ali ne na način da me netko zabavlja i čini me sretnom umjesto mene. Radije bih bila kvalitetno sama nego u bilo kakvoj vezi. Ali to je sad neka druga tema. Pa da ne odem predaleko što je ono što sam zapravo htjela reći…

Da…

Mnogi ljudi i dalje vjeruju da prava ljubav znači emotivni roller coaster, drame, intrige i stalno stanje napetosti.
Za mene je prava ljubav danas stabilna, bez pretjerane priče, lagana, neopterećujuća i podržavajuća. Stanje koje je pomalo i dosadno, ali me ne remeti na ostalim životnim poljima. Ne zapitkuje puno. Ne prigovara puno. Ne drži se svega rigidno.

Također, danas je to odnos u kojemu razgovore o problemima i stvarima koje mi se ne sviđaju započinjem s time kako se ja osjećam, a ne napadom na drugu osobu.
Priznajem i pokazujem svoje slabe strane i ono što me muči bez maski iako nije uvijek lako znam da je to jedini ispravni način.

A kad sam ja ta kojoj je upućena kritika ili nešto što partneru smeta to prihvaćam mirno, staloženo i bez uzbuđenja. Ha-haaa-ha…tako to izgleda na van, a unutra gori sve. Javlja se stari obrazac ponašanja koji se se odmah brani, dere, vrijeđa, objašnjava….Teško je, ali ipak nije nemoguće preduhitriti taj stari obrazac po kojem smo reagirali. Sjećam se da sam u trenutku jedne rasprave tako htjela puknuti, ali sam uložila svjesni napor da to spriječim jer sam znala ako budem reagirala kao prije neću se pomaknuti s mjesta. Znala sam da se tako samo vrtim u krug. I to je isto oblik izlaska iz zone komfora – napraviti suprotno od poznate nam šablone za koju znamo da nam ne koristi, ali se bojimo napraviti drugačije jer smo ovako navikli i lakše je…Nakon toga kroz cijelo moje biće kao da prostruji neka harmonija koju mi je teško opisati riječima.

Volim taj osjećaj pa neka tako i ostane, a kad se nađete u nekoj napetoj situaciji opet  pokušajte se sjetiti ovoga što sam zadnje napisala (ovo se odnosi i na mene)..:)