Ančii oćeš s nama na Petrovu goru u subotu?
Daaaa, naravno!!

Jako sam se razveselila kad me sestrična priupitala jesam li zainteresirana praviti društvo njoj i njenom dečku na jednom lijepom “izletiću” u subotu. Nisam planinarila nekih 5 godina tako da mi je ovo bila odlična prilika vratiti se aktivnosti koju stvarno volim, ali sam ju nekako stavila sa strane. Pristala sam jer sam znala da ću biti u dobrom, inspirativnom društvu…neopterećujućem…Mozak mi u planini/šumi nekako postaje osjetljiviji na ljudsku glupost koje ne manjka u velikim čoporima, a nemam gdje pobjeći…Mislim imam, ali ne bih se baš upustila u to…

Ovaj izlet podsjetio me da u ladicama imam još materijala za pisanje o svojim planinarskim avanturama koje će uskoro ugledati svjetlo dana…

Ali za početak kako smo se proveli na Petrovoj gori…

Probudila sam se i dobila nekoliko glasovnih poruka da krećemo oko 11h i da obavezno nešto jedem prije jer imamo puno za hodati i jesti ćemo jako, jako kasno…Ozbiljno sam to shvatila pa sam pojela omlet i burek…mastan i slastan 😀

Krenuli smo oko nekih 11:15, a tamo smo bili oko 13h. Nisam imala pojma što me čeka i  nekako sam mislila ma ajde idemo mi to sad prehodati sad ćemo mi to začas….Nekada je bolje živjeti u neznanju…Već na samom početku smo se izgubili jer nismo uočili točku koja nam je skoro pa i bila pred nosom, ali možda ne na način na koji smo navikli nego je trebalo pogledati iz drugog kuta….Podsjeća me to na moj život…

Vrtili smo se u krug gore dolje nekih 40 min, a onda kad smo napokon progledali put je bio glađi, ali ne i manje naporan. Dan je bio poprilično vruć, sparan, težak za živit, a mi smo krenuli baš u vrijeme kad su svi normalni ljudi već gotovi s rutom….

Uz sve to šuma je bila razrovana, skršena, podivljala od kojekakvih radova pa nam je to još dodatno sve otežavalo i nerviralo nas…

Ovdje još uvijek nisam požalila što sam pristala na izlet, ali imam vremena jer čeka me još više od pola preostalog puta…Osmijeh je tu samo iz razloga što nemam pojma što dolazi…

Od jutra se nisam najbolje osjećala. Možda zbog blagog mamurluka koji me pratio od dana prije ili su neki osjećaji baš sada odlučili izbijati na površinu. Ne znam reći sa sigurnošću, ali da sam bila u nekom pre happy moodu, nisam….Prihvatila sam to stanje i pokušala zanemariti iako mi je bilo teško, ali i nisam imala nekog izbora nego ići naprijed bez obzira na vrućinu, lošiju kondiciju zbog višegodišnje pauze i sve ostalo….Kad pogledam ovu sliku mogu reći da nikako ne odražava moje unutarnje stanje u tom trenutku…Butt…Let it go…

Nakon hodanja po lijepom šumskom dijelu skrenuli smo na cestu i hodali beskonačno dugo cestom obasjanom najjačom žegom u danu s nešto malo hlada. Osjećala sam se kao u nekom religijskom filmu, samo su nam još trebale duge prozračne odore…

Bez obzira što me onaj burek s početka dana dobro držao ono što me nekako najviše guralo da idem naprijed je ručak koji me čeka nakon svega. A i Radler isto…..Mislim da se razumijemo o tome sam razmišljala i dok sam se još kod kuće spremala….Ipak sam ja slavonka…

Ne znam zašto, al prije nego što sam izašla iz kuće stavila sam u kosu jednu kap Montale Spicy Aouda koji je držao na životu moju sestričnu da ipak slijedi taj miris i ide naprijed…Ali to je očito jedina situacija kad je zimski miris dobar izbor preko ljeta….

I dalje hodamo….

I još malo…

Sad smo stvarno blizu kraju…Chat GPT mi kaže bravo, ali ovaj puta ipak ne pretjeruje….

I tako… moji suputnici su mi u moru zajebancije koju smo prosipali cijelim putem priznali da je i jedan od razloga zašto su me zvali taj što su znali da sam ja u treningu više od njih, a ipak mi ovo neće biti najlakše na svijetu pa da se osjećaju bolje…Neka, drago mi je ako nekom uljepšam život na bilo koji način…

 

Zadnjih pola sata…

I napokon smo ušli u zadnjih pola sata koje je obilježila ogromna nizbrdica….Prije nečeg stvarno dobrog u životu (u ovom slučaju, ručka o kojem sanjam cijeli dan…) sve ode nizbrdo…I ova nizbrdica je baš bila opaka pa sam si nabavila štap za svaki slučaj. Dok sam se spuštala prošlo mi je kroz glavu…jbt kako je lako ovdje past i slomit nogu..Dovoljan je samo jedan skriveni glatki kamen ispod lista….Ali imam povjerenja u sebe jer sam se puno puta u životu uvjerila da mi moje bavljenje gimnastikom nekad davno nije bilo uzaludno….

Hodali smo ukupno oko 5 sati, a posebno mi se svidjelo to što cijela ruta idu u krug, dakle nema vraćanja istim putem…

I napokon smo dohodali do Lovačkog doma Muljava gdje smo sjeli. Naručila sam si Radler i Toco loco s limunom. Konobar mi je predlagao da isprobam nešto novo pa da uzmem okus cikla/crvena naranča, ali za taj dan bilo mi je dosta avanture. Što se tiče jela odlučili smo se za platu s divljači, pljeskavicama, raznim prilozima, salatom i za svaki slučaj još jednim ćevapima sa strane. Sve smo zbrinuli…E da i palačinke sam zaboravila nabrojati…

Zabušavala sam s vježbanjem cijeli tjedan, petosatnom šetnjom sam sve nadoknadila (barem dio), a onda opet sve vratila…I sad idem dalje…Nadam se u boljem/pametnijem tempu…

Ljeto mi nije baš omiljeno godišnje doba, pogotovo ne za planinarenje. Više ga preferiram preko zime. Uz to taj dan sam s motivacijom, energijom i raspoloženjem bila baš na niskim razinama i to od ranog jutra. Ručak je bio brutalan, ali da me baš ne znam kako podigao i nije baš…:P 😛 U sebi sam se nekako raspadala, al sam svejedno imala top dan. Jednim dijelom je do dobrog društva, a drugim zato što sam odlučila da guram i postojim bez obzira na sve… Bila sam ponosna što sam napravila nešto dobro za sebe iako nisam bila u najboljem izdanju i nisam čekala bolje dane…I znam da će takvih dana bit još, ali ipak prihvaćam ih sve lakše i podnosim puno bolje nego prije…

Lijepo se vratiti šumi, ali mislim da ozbiljniji povratak slijedi tamo nekad u kasnu, jako kasnu jesen…:)

A do tada…čeka me uzbudljivo ljeto…Imam puno planova, malo drugačijih nego prijašnjih godina, a sad oće li sve ići kako sam zamislila…? Neće, bit će još bolje…:)