Veljača. Poseban mjesec u godini. Mjesec ljubavi, maski, jedini ženski mjesec, promjenjiva, s najmanjim brojem dana.
28 dana – pravi ženski mjesec 🙂

Razmišljajući o veljači najviše su me potakle na razmišljanje dvije nezaobilazne stvari u životu. Možemo bez njih, ali i ne baš. Život bez njih je sumoran, dosadan, prazan, nezanimljiv…Ljubav i maske….

Pa maske u ljubavi. Prvo maske u ljubavi prema sebi. Koliko maski nosimo gledajući sebe? I koliko dugo možemo izdržati pod tom maskom. Maske lijepo izgledaju, ali vrlo brzo postaju naporne. A koliko ih samo imamo u svojoj kolekciji… Možemo li sebe pogledati u ogledalo bez maske ili čak i kad dođemo kući u svojoj kolekciji imamo i neku masku za po doma…A nekad i najteže bude skinuti masku pred samim sobom. Ogoliti se pred sobom i priznati si svoje mračne strane. Ne shvaćati sebe ozbiljno, e to je pravo umijeće…Nekad mi se činilo da je bijeg opcija. Pobjegnem od svega, ali ne i od sebe. I što ljepše bude mjesto na koje pobjegnem to se smeće u meni bolje vidi…I onda kreće proces koji nikad ne završava. Upoznavanje sebe. I tko zna što ću još iskopati. I kako vrijeme ide sve je lakše pogledati i u smeće. Nije toliko strašno kad se navikneš…

A onda jedna druga dimenzija. Maske u vezi. I što sam postajala bliža s osobom kao da mi je trebala ljepša maska. Moje skidanje nije bilo naglo. Proces još traje i nije lak. Strah od osude, kritike, odbacivanje, strah od mene same…strah od napuštanja, strah od…koliko samo strahova može postojati. Umoriš se od njih. Umoriš se i od namještanja maski…Kažeš onda nešto s čim se ne dičiš baš i osjetiš veću bliskost s drugom osobom. I onda korak po korak…Dođeš do neke razine kad možeš reći da si napredovao. Bar jedna maska manje u kolekciji….

Maska po maska i eto prosvjetljenja uskoro..:P 😀 E, ali onda bi postalo vrlo brzo dosadno i nezanimljivo. Nemaš više na čemu raditi, istraživati i zabavljati se. Ali nemam razloga za brigu…Puno je posla još ispred mene…

S obzirom na to da ove godine veljača ima 29 dana razmišljala sam na taj dan napraviti nešto posebno. Zapravo to mi je palo napamet upravo pišući ovaj tekst. Gotovo svaki dan obilježavamo nešto pa je čar toga malo i izblijedila. Pomisao da će 29. veljače opet biti tek za 4 godine zvuči mi pomalo zastrašujuće. Ipak kad odvrtim film unazad shvatim da je vrijeme zaista proletjelo od zadnjeg 29.og.

I odlučih ne čekati nikakav 29…