Naslov je mogao biti i “Kolegice s posla”, al to je kao bezveze i dosadno. Slažem se… Sjedim za radnim stolom i smišljam, ali nikako da mi dođe nešto što mi se sviđa. I onda mi je jednog jutra u wc-u (a gdje drugdje) padne napamet ovaj. Tekst o dvije meni jako važne osobe u životu, koje sam srela u izrazito nepovoljnim okolnostima su “Trendi u pidžami” i “Boli te uvce”. Zašto? Paa…saznajte😊

Trendi u pidžami

Upoznale smo se kada sam u ljeto prije nekoliko godina počela raditi u jednom odvjetničkom uredu. Trebala sam odraditi stručno pa sam bila primljena prije nego se zahtjev odobri kao ispomoć. Kad sam došla na razgovor pozvonila sam, a vrata mi je otvorila cura koju ste već sigurno viđali na nekim stranicama street style fotografa. Hmm… A koja li je to sad? Dakle, sigurno nije u nekom uobičajenom izadnju bilo da se radi o dnevnoj ili večernjoj kombinaciji, a poznavajući nju vjerojatno je takav i pidžama look.

Primili su me i ubrzo smo se sprijateljile, a već prvi dan pao je zajednički shopping.. Kave, shopping, viđanja vikendima postala su normala. No, sve to tako naglo malo me počelo gušiti. Volim odnose razvijati postepeno. Izbila je svađa na radnom mjestu, a sva sreća da smo imale treću kolegicu koja je mogla zatvoriti sve prozore u uredu jer mi u žaru svega toga nismo mogle još i na to misliti. Mogu sa sigurnošću reći da sve što je na tom poslu moglo krenut naopako krenulo je. Bio je srpanj i raspala se vlada tako da su zahtjevi za stručno osposobljavanje bili na čekanju. Sve je stajalo, a šefica me je konstantno tlačila s pitanjima i željela da ja nekako magično rješim stvari nad kojima nisam imala apsolutno nikakav utjecaj. Svađa s kolegicom, mala plaća, svatko priča svoju priču i hrpa grešaka nekih kolega od prije(i mojih naravno!). Još pola toga i nisam pohvatala kako spada jer sam sjedila u zasebnoj sobi. Dakle, jedan lijepi splet nepovoljnih okolnosti. Vrijeme je prolazilo, a vlada se još uvijek sastavljala tako da sam i zbog financijskih razloga otišla s tog posla.

Nastavila sam tražiti novo stručno i polako zaboravljala sve stvari koje su se dogodile. U međuvremenu sam ga našla i baš sam bila na godišnjem kad mi jednog lijenog srpanjskog popodneva stiže poruka od bivše kolegice. Pitala me imam li još sliku koju sam joj poslala jednom prilikom kad sam ju prepoznala u nekom časopisu. Usput mi je rekla kako joj je žao zbog svega i da bi volila da se vidimo ako ja nemam ništa protiv. Ne znam je li ovo sa traženjem slike bio samo neki razlog da mi se javi, ali i ako je nema veze. Napravila mi je uslugu jer poznavajući sebe jako mi je teško prići nakon svađe, a opet time bi si uskratila jedno vrijedno prijateljstvo.

Nažalost, koliko se sjećam sliku nisam imala, ali smo se hladnije glave ponovo našle nakon neke dvije godine, popričale o svemu, ispričale se jedna drugoj i nastavile druženje. Sve što je bilo ostavile smo iza sebe i sad mogu reći da imam prijateljicu s kojom sam razvila jedinstven zajednički jezik, podrška mi je i razumije me u stvarima u kojima me možda mnogi ne razumiju.

Boli te uvce

Jedno ljeto radila sam kao animator na moru. Zajedno s frendicom koju znam još od osnovne škole, ali se jedno vrijeme baš i nismo družile, tražila sam ljetni posao. Ona je trebala biti kuma na svadbi i sve financirati sama, a ja sam htjela samo nekako ubit ljeto i to sve nas je opet povezalo. S obzirom da para nisam imala, (a kupanje svaki dan i valjanje po pijesku sam svakako prerasla) morala sam nešto raditi.

Ubrzo smo našle posao animatora u hotelu na Braču. Uživale u dobroj hrani, kupanju, a u poslu baš i ne. Bio je vrlo zamoran i dosadan. Međusobno smo se jako podupirale i pokušavale iz svega toga izvuć najbolje. Posao zvuči jako zabavan i zanimljiv, no mi baš nismo imale dobro iskustvo. Jbg…Bile smo skupa ukupno dva tjedna, a onda sam ja dobila premještaj u Šibenik. Voditelj je prvo tu “lošu vijest” rekao njoj, a onda meni pa smo poslije ručka napravile jednu zadnju zajedničku šetnju po najgorem suncu za kraj i  obećale si da ćemo izdržat mi to sve.

Sutradan u 6 ujutro otišla sam na trajekt, pa na bus u Split i ubrzo bila u Šibeniku. U hotelu me dočekala voditeljica tima i odvela me u moju sobu, a onda samo što se nisam rasplakala od muke. Ja koja sam cijeli život imala svoju sobu samo za sebe s telefonom, balkonom, tv-om, svojim mirom i ritualima sada moram dijelit malu sobicu s još tri cure…Sobicu u kojoj ne znaš što će se prije raspast. Još da stvar bude bolja, na Braču sam frendici komentirala kako nema šanse da ja budem u sobi s više ljudi. I tako razgledavam ja oko sebe s knedlom u grlu, a onda odjednom čujem otvaranje sobnih vrata i beogradski naglasak. Jedna od cimerica, posao joj je bio gotov za taj dan i preuzela je ulogu mog vodiča u novim okolnostima. Moram priznati da mi se raspoloženje barem malo diglo.

I uskoro su “ajde opušteno” i “boli te uvce” postali dio i mog rječnika. Bila je tako ležerna, smiješna i zaista mi je uljepšala boravak u svim tim uvjetima. Posao ni na ovoj lokaciji nije bio nešto posebno bolji osim jednog perioda kada sam radila na izletima na brodu i bilo mi je zanimljivo stalno ići na neke nove lokacije i zabavljati se s klincima.

Moja nova frendica i ja smo se uglavnom držale zajedno. Iz nekog razloga ostatak tima ju nije volio, ali zato sam joj došla ja. Ona meni ja njoj u pomoći. Išle smo skupa na kupanje, pričale o svemu, pretrpavale tanjure za doručak, ručak, večeru raznim delicijama i kukale jedna drugoj kako jedva čekamo da sve ovo završi (mislim da je toga najviše bilo).

Tko čeka taj dočeka😊)) Vidjele smo se samo jednom poslije, ali čujemo se redovito i ona mi je već rekla što bi na mom blogu mijenjala, dodala blablabla…A ja opet po svom…:D Ali nedam ja svog marketing stručnjaka za ništa na svijetu. Kad ova ludnica završi planiramo neke nove avanture u malo boljim uvjetima, naravno i boljim vremenima. Veliku pusu i zagrljaj šaljem u Bg

Tu prvu večer na novoj destinaciji otišla sam u šetnju da razbistrim glavu. Onda sam na plaži sjela na neki veliki kamen. Možda sam mislila da ću dobit neke dodatne snage, ali sam se eto rasplakala baš jako. Nikako mi nije bilo jasno zašto su me odvojili od prve frendice, pa zašto sam došla u lošije uvjete, pa zašto ne mogu radit ono što sam htjela, pa zašto…bilo ih je još samo sad se više ne sjećam. Iako tad sam već bila malo svjesnija nego u npr. odvjetničkom uredu i znala sam da postoji neki razlog za sve. Nisam bila previše pametna u tim trenucima, ali ipak mi je negdje bila misao da postoji zato.

Sada s odmakom vremena sve ima smisla. I mislim da su prijateljstva koja prolaze kroz loše situacije puno čvršća od onih gdje je sve “kako treba”. Nije bilo ugodno ni lako, ali mogu reć da je itekako vrijedilo.