Sa sigurnošću mogu reći da mi ni jedna pouka koju sam izvukla iz knjiga koje sam pročitala nije ništa bitno promijenila u životu. Jedino su me iskustvo, hrpa grešaka i krivih skretanja doveli do nekih konkretnih promjena. Također, nikada nisam bila osoba koja je čitala po dvije knjige tjedno, ali povremeno volim provesti vrijeme s knjigom…

Možda se neke knjige ne pojave u našem životu da bi nas mijenjale i davale nam mudre savjete. Možda su jednostavno samo dodatak koji nas prati u određenom razdoblju. Neke nam prave društvo i olakšavaju svakodnevicu dok se svijet izvana raspada, neka nas oduševi i stvori sliku da sad napokon kužimo stvari, a onda se u stvarnosti razočaramo…Neke su banalne, ali opet imaju nešto…

Dok čitam obraćam pažnju na to kako pisac opisuje situacije, kakve su njegove rečenice, kako opisuje likove, kakve slike u mojoj glavi proizvode njegove riječi….Nisam fokusirana samo na finalan rezultat – pouku.

Ne mogu reći da znam savršeno prepričati fabulu radnje niti što je pisac zapravo htio reći, ali se jako dobro sjećam osjećaja koje su ove knjige budile u meni dok sam ih čitala i u kakvim sam ih okolnostima čitala…

Nemam favorita, redoslijed je random:

Lovac u žitu, Jerome David Salinger – Kako znam da je kazališna predstava dobra? Tako što za vrijeme njezinog trajanja ne razmišljam što ću poslije jesti. Kako znam da je knjiga dobra? Tako što često nakon neke pročitane rečenice spustim knjigu na krilo pogledam prema gore, nasmijem se i pomislim wow, jbt ili nešto slično…E upravo takve reakcije izazivao je Holden u knjizi Lovac u žitu…U 4. srednje sam skoro svaki vikend provodila čitajući nešto s popisa literarure za maturu, a ovo je bilo za vrijeme zimskih praznika. Izvana čujem žamor cura koje prolaze mojom ulicom i idu u izlazak, a ja ispod 2 deke u svojoj sobi čitam uz čaj od mente…Jetru sam zbunila skroz….

Predah, George Orwell  – Jednom prilikom šetajući knjižnicom nekoliko mjeseci nakon završetka faksa tražila sam si nešto za čitanje. Knjiga Predah me privukla zbog lijepih korica. Lijepe ilustracije predivnih boja i kad sam ju brzinski preletila da vidim stil pisanja odlučila sam ju uzeti…Nisam pogriješila. Uljepšala mi je nekoliko turobnih zimskih dana u Brodu…Priča o čovjeku koji se nakon puno godina vraća u svoj rodni kraj te se susreće s bolnim spoznajama o prolaznosti vremena, ljudima koji su mu značili a sada ga više ni ne prepoznaju i još mnogim gorkim, ali ljudskim stvarima…

Vodič kroz osobni narcizam, Kristijan Kolega – ovu knjigu pronašla sam u joga studiju u kojem sam jako dugo vremena pohađala satove joge. Godinama sam prolazila pored te knjige na polici koja je bila na prodaju kao i još njih nekoliko, ali nikad nisam zastala i obratila pažnju na njih. Jednom sam uranila pa sam za to vrijeme pričala s instruktorom i pogled mi je nekako skrenuo na tu policu. Odmah sam uočila naslov te knjige i pitala sam se kako nisam prije na nju naišla…Kasnije sam shvatila da mi je ušla u život onda kada sam došla do razine svijesti da ju mogu podnijeti. Krenula sam čitati, bila sam oduševljena i sjećam se poruke napisane jednom svom prijatelju s kojim sam često pričala o takvim temama jer smo se borili sa sličnim stvarima. Poruka je glasila ovako nekako:

“E čitam brutalnu knjigu…Zove se Vodič kroz osobni narcizam. Objašnjava sve!!Baš sve!Kako se treba ophoditi kada se počne javljati ego…Znači ova knjiga je sve…”

Njegov odgovor: “Hehe…kužim da je knjiga dobra, ali to ćeš morati sama naučiti kontrolirati kroz situacije u kojima ćeš se nalaziti u životu…”

Kad sam pročitala poruku pomislila sam ma šta ovaj priča, ova knjiga je top, ovdje je sve napisano crno na bijelo. Ubrzo sam u stvarnosti pala na testu…na kritici..i to konstruktivnoj :P…

Zaboravljeni sin, Miro Gavran – Gavranove knjige bile su po svuda u mojoj kući. Jednom sam se dosađivala tijekom ljetnih praznika u srednjoj školi i otvorila sam neku od ladica u dnevnoj sobi. Naišla sam na knjigu Zaboravljeni sin. Knjiga je napisana u formi dnevničkih zapisa, a priču vodi mladić s blagim intelektualnim poteškoćama koji se nakon 16 godina provedenih u specijalnoj školi vraća u svoje rodno selo. Knjiga je naizgled napisana tako jednostavno i razumljivo, ali ja ju nikako nisam mogla pratiti u tom periodu života. Čak sam se i trudila da nastavim dalje kad sam shvatila da mi ne ide, ali sam ju u jednom trenutku onako naglo zaklopila i pomislila kakvo je ovo sranje od knjige…

Nekoliko ljeta kasnije opet sam naišla na tu knjigu i kad sam ju počela čitati bilo je na svakoj stranici doslovno wow, jbt, jbt,jbt,wow, wow….Dajte drugu šansu u životu jer možda je prvi puta bio problem u vama 🙂

Brida, Paulo Coelho  – ovu knjigu posudila mi je za čitanje meni jako bliska ženska osoba nakon prekida jedne veze kada sam se odselila i bila sam u jako napornom razdoblju na svim razinama..Kada sam ju čitala bio je početak ljeta. Kraj lipnja i početak srpnja…Tako nekako…I bila mi je odličan bijeg…Bila je čitljiva, zanimljiva i puna poruka koje su mi baš trebale u tim trenucima. Mudre poruke pisane jednostavnim jezikom…Koliko smo spremni biti hrabri i slijediti svoju intuiciju onda kada je pred nama mračna noć…A mračna nepredvidiva noć je zapravo svaki dan koji je pred nama jer ne znamo što nas čeka koliko god bili sigurni da znamo…

Ruski (i ostali) klasici, Zločin i kazna, Madam Bovary, Otac Goriot, pisce guglajte – ne mogu se pohvaliti da sam pročitala neki zavidan broj klasika, ali ove ipak jesam. Već samim time što držiš u rukama neki klasik i čitaš ga osjećaš se nekako uzvišeno, ali ne na pretenciozan način nego si svjestan da se susrećeš s nečim što je preživjelo stoljeća. Uvijek sam u knjižnici tražila da mi daju staru knjigu kad je u pitanju neki klasik. Miris i osjet tih starih listova zajedno s brutalnim opisima dijaloga, likova i tadašnjeg načina života daje ti totalno drugu atmosferu.

Azazel, Boris Akunjin – ovu knjigu čitala sam dok sam bila na moru kod obitelji svoje šogorice zajedno sa svojim bratom i mamom. Našla sam tu knjigu u sobi u kojoj sam spavala. Ali danas pojma ja nemam što se događalo u toj knjizi…Samo se sjećam da je na koricama knjige bila neka šahovska figura, a za radnju mi zvoni u glavi Rusija/Moskva…Čak sam pitala chat gpt da mi kaže o čemu se radi u knjizi i opet se ne mogu sjetiti ničega…Čitala sam ju uglavnom preko dana u zamračenoj sobi kad je bila najveća vrućina, a pravila sam se da ju čitam kad me lokalno društvo zvalo van…Bila sam u fazi da želim raditi konstruktivne stvari…Kao npr. čitanje knjige koja me nimalo ne zanima 😀 😀 Možda ova knjiga nosi najbolju pouku: ne troši vrijeme života na dosadne knjige…

I uživaj u društvu onih koje to nisu.