Još iz studentskog razdoblja nekih tjedan dana prije polaska kući za blagdane drži me euforija od koje mogu samo slušati glazbu, plesati, jesti i disati. U mislima sam već uveliko tamo i samo čekam onaj trenutak da sjednem u bus i krenem. I ove godine me pratilo to stanje uma dok jedno jutro nisam otvorila Index i vidjela da su uveli propusnice. Mozak je očito postao imun na iznenađenja u 2020.-oj pa sam se vrlo brzo pomirila sa situacijom (što se mora teško je al se mora). A euforija? Gdje je sad odjednom nestala? Prvi Božić u Zagrebu nakon 15 godina…

Nisam bila ni svjesna da će mi se ostvariti jedna želja koju sam dugo željela, a to je Božić bez pompe i prevelike strke koja je kod nas uvijek neizostavan dio gotovo svakog blagdana. Primjerice, baka i tetka su na ručku točno u 14h, a obavezno ih mora dočekat savršeno postavljen stol predviđen za pet slijedova jela. Posebnu draž svakom jelu mi daje okus Jacka, borovničke, gemišta ili nešto deseto što je bilo na repertoaru večer prije (izlazak za Badnjak u <3). Pričanje istih priča koje smo prepričavali i prošlog Božića, prepiranje s mamom oko uvijek nečega dok kaljeva peć pucketa i daje poseban ugođaj. Prije svega naravno grije. Ona izvana, a rakija iznutra. I onda mi postane toliko vruće od te rakije, pića od sinoć, kaljeve peći i tople obiteljske atmosfere koja se brine o svakom segmentu mog života kroz cijelu ceremoniju ručka da nakon svega toga budem pre iscrpljena i jedva čekam sutra da me prođe mamurluk i odmorim uši.

Ne mogu reći da ne volim to sve (izdrži se dvaput godišnje), ali ove godine mi je baš odgovarala promjena. Moja sudbina je bila takva da sam provela Božić s najležernijim članom svoje obitelji. Za ručak smo jeli juhu od šarana i kuhanog šarana (umjesto kuhanog mesa) koji nam je ostao od Badnjaka, a nakon pauze od tri sata na redu je naravno bio praščić.  Slijed pića je uglavnom ostao isti, čak ga se moralo i pojačati zbog manje količine jela ove godine.

Cijeli dan sam provela u pidžami slušajući božične pjesme. Zabavljali smo se svirajući i pjevajući. Svakim odlaskom na wc usput svratim do frižidera i zgrabim veliku žlicu naaajbolje francuske na svijetu (hvalite me usta moja). Predvečer je u posjetu došla moja nećakinja i poklonila mi domaće suhe kolačiće i novu pidžamu za udobniji ostatak lockdowna. Curica koju sam do jučer čuvala u parku i nosila kad se umori polako postaje moja nova zabavna frendica. Mogu reći da mi je to također jedan lijepi božični poklon. Nakon nekoliko sati smijeha i gluposti spremile smo se da ju otpratim kući. Polako ja otvaram vrata, izlazimo iz stana, a iz susjedove kuhinje cijeli hodnik miriše na sarmu…oh, fuck 🙂