“Anči, mi smo stigli u Gorski kotar pa bi se ti i Dora (moja mlađa sestrična) mogle dogovorit da dođete krajem tjedna. Nekako se dotaljigajte do Delnica ili Skrada ili već negdje, a mi ćemo vas čekati gdje vas istovare. Pusa” – stiže meni poruka od tete jednog sparnog ljetnog dana.

“Naravno da dolazimo. Krećemo prvim busom koji ide u subootu da imamo puno vremena pred sobom” – odgovorim ja…

I mislim si odlično. Osvježenje. Iako i nije baš bilo u pravom smislu te riječi. Vrućina približna kao i u Zagrebu…šetnju u ponoć ne računam. No, sa sigurnošću sam znala da moj želudac čeka jedno opako osvježenje.

Cijeli taj tjedan prije odlaska nakon posla samo sam postojala. Dođem kući najedem se i legnem. Na stolici kamara robe (trebalo mi je nekih 15 min samo da tu robu posložim…jednog dana kad sam se odlučila na to). Nešto lošija verzija mene. Cijela godina bila mi je dosta mentalno naporna pa sam si bez razmišljanja to priuštila, a neke potisnute emocije koje sam vješto skrivala dugi niz godina iza užurbane svakodnevnice i hrpe aktivnosti su napokon dobile svojih 5 minuta. Ajde jedan dan sam se ipak pokrenula pa sam nazvala frendicu da malo pričamo. I požalim se ja njoj kako se jednostavno ne mogu pomaknut već danima.

“Maa ja isto tako…imam toliko stvari za napraviti, ali mi je najbolje ovako ležat i gledat u zid. I kao stalno si ponavljam moram…a zapravo ma šta moram, ne moram ništa. Da ne trebam ići po dijete popodne ostala bi cijeli dan blejat u strop…tako da chill.”- kaže ona meni. Vrlo je važno imati prijatelje koji su ti vjetar u leđa u svakoj situaciji…

Da se sad vratim na Gorski kotar….Imam tetu i tetka koji imaju vikendicu tamo…mjesto se zove Gornji kuti. Maaa sigurno ste svi već tamo bili :PP Na moru provedu jedva jedan dan i glavom bez obzira se vraćaju u “svoju vukojebinu”. Teta mi je skroz opaljena i s njom se mogu smijat ko s nekom frendicom (zapravo i puno bolje). Obožavam te osobe koje pritisnu u tebi onaj gumb “malo razigrano dijete koje se glupira i pleše stalno nešt”. Umireee od smijeha na moje afro-salsa pokrete 😀  Prvo se smije a onda mi viče: “Ajd opet, ajd opet”.

Tetak, vrhunski poznavatelj rock glazbe, ali i puno, puno više od toga.

Nemoguće je da prođe jedna pjesma na radiu bez dubinske analizae koji je to glazbeni stil, koji instrumenti, razdoblje, godina, pjevač, frontmen, bubnjar…od čega je umro pjevač…jel alkohol ili droga…koja droga…itd…itd..itd u U kojem je bendu svirao prije nego što je prekinuo s tom ženskom, pa je onda bio s ovom i tako te bitnije informacije…

U svakom slučaju mislim da mi s njima nebi bilo dosadno ni na kraju svijeta, a sigurno bi znala barem 3 predstavika svakog glazbenog žanra koji postoji i sve stvari iz glazbene enciklopedije pod “Želim znati više”.

…

Petak…popodne…žešća sparina. Dora je stigla iz Sb-a i čeka me na autobusnom kolodvoru da dođem po nju. Gužva u prometu od mog stana do autobusnog pa nisam ja čekala nju već ona mene…:P Odmah smo si išle kupiti kartu za sutra i naravno za 7h ujutro sve rasprodano pa smo morale kupiti za 11h. Jbg…već smo dobile unaprijed meni da odlučimo što ćemo jesti taj prvi dan kad dođemo, a ovim što dolazimo kasnije malo smo poremetile planove za ručak. U mojoj obitelji je inače hrana jedna iznimno bitna stvar. Što će se jest, koji dan, na koji način i eventualno koliko će se dana to još poslije jest. Prvo ide pitanje što bi jela pa tek onda kad dolaziš.

I na kraju smo dakle išle malo kasnije od planiranog, a da stvar bude zanimljivija upadnemo u ogromnu gužvu na autocesti. Neka prometna, tako nešto je bilo pa smo završile na staroj cesti. Sva sreća da je večer prije samo jedan koktel naručen…

Btw evo jedna fotkica od večeri prije…

Napokon smo se nekako dovukle do Delnica i dočekao nas je tetak.  U autu svira bossa nova, al nismo pogodile kad nas je pitao što je to…onda je uslijedilo nešto drugo što također nismo znale…a ondaa odjednom ispred neke kuće iskoči tetka. Bila sam sva neka turobna i iznervirana od te silne gužve i vozikanja, ali čim sam ju vidjela raspoloženje mi je odmah podivljalo.

S obzirom na neplaniranu gužvu čekao nas je fini mirisni paradajz sos s piletinom koji nije bio spomenut kao opcija na meniju. Neplanirano nužno iznenađenje. No,nisam ga dugo vidjela za stolom pa sam se baš razveselila. To je naravno bilo samo predjelo…Da imamo neku bazu za prve gemište.

I pijem ja polako gemišt, chilam, razgledavam kuću…fotkam…

Crkva Sv. Andre na brdu Parag … “E slikaj, slikaj tu crkvicu…ići ćemo se popeti do tamo, al to tek kad se nažderemo i kad nam budu puni stomaci, e onda nema odmora već odmah idemo….”

I dočekali smo mi nekako to glavno jelo. Roštilj… Kad smo krenuli s njim samo se čuo radio, a na repertoaru je bio čisti ruralni country…

Nema odmora odmah pičimo na brijeg, but fiirsttt let me take a selfiee

“Joj Anči našta ličiš…”

Virtualna šetnja…uz poneki moj komentar

Curkeee fotkam

 

Koja je ovo živina?

Čitaonica….zamišljam se u njoj nekad u siječnju…nekoliko dana poslije nove godine. Vani zimska idila, a ja unutra pišem i prelistavam knjige. I valjda u selu ima barem jedan Tin Ujević koji bi mi se pridružio da malo čavrljamo o životu.

The end

Ubrzo je pala noć. Napravile smo još  večernju šetnju po selu..u vestici 🙂 A ondaaa…. odjednom je na cestu iskočio medvjed…hahahha…Nema šanse jer mislim da smo ih sve potjerale onim glupim glasanjem za tjeranje medvjeda koje smo proizvodili cijelo vrijeme.

Dorki i ja smo dobile jednu lijepu sobu za spavanje. I probudim se oko 3 ujutro, a  prvo mi upadne u oči svjetlo moba…Mislim si kako ti se da sad dopisivat, ali onda se sjetim sebe i onog osjećaja kad si ušuškan u krevet, a stiže ti poruka, pa ju iščekuješ paa ono sav si <3 <3…najbolje to razumijem. Ali ja ipak biram okrenut glavu na drugu stranu sad.

Ujutro smo za vrijeme prve jutarnje kave slušali slovenske narodne pjesme. Nažalost, opet sam razočarala tetka jer nisam znala ni jednu. Teta je s ogromnom ljubavlju čistila mahune i tepala im, a ja sam se toliko najela roštilja dan prije da sam za ručak jela samo čisto varivo od mahuna mekanih kao fina najmekanija pjena.

Znala sam da je vrijeme za povratak u civilizaciju kad sam se počela prelamat po kaučima i bit na mobu, a na odlasku sam dobila domaći sok od bazge koji sam posaugala za pet dana.

Nakon povratka ljeto se odvijalo slično kao i taj tjedan prije odlaska. Ako ste u međuvremenu zaboravili vratite se na početak pa se prisjetite. I bez obzira što je stigla jesen (nije al ko da i je) ja sam odlučila još koji dan biti aktivni couch potato.

I jedva čekam svoj jesenski posjet Gorskom kotaru.

Ajd bok sad hard workeri.