“Collect moments not things”, piše na koricama jednog mog starog dnevnika od prije nekih sedam godina. Tada sam valjda bila zauzeta “važnijim” stvarima pa nisam na to obraćala pažnju. Pisala sam sama sebi motivacijske tekstove i naravno opisivala razne događaje tada od tolike važnosti ne shvaćajući da mi na koricama zapravo piše sve ono što trebam znati.

Moji roditelji su sakupljači svega i svačega što postoji na svijetu i to me oduvijek užasno živciralo. Mrzim puno stvari oko sebe, volim minimalizam pogotovo u životnom prostoru. Kad god netko od njihovih prijatelja renovira stan ili seli oni donesu hrpu gluposti koje će nam možda jednog dana trebati. Neke im stvarno služe, ali meni se ne sviđaju, a većina samo zauzima prostor. Također, iz smeća koje pripremim ispred ulaznih vrata nakon generalnog spremanja sobe ili stana, oni povade pola toga jer žao im je da to bacim. Trebat će….I tako u krug sve dok se nisam odselila. Mislim da s vremenom postaju sve gori, a od moje stare sobe napravljeno je skladište mješovite robe. Svaki put kad dođem dobijem blagi živčani slom, ali sva sreća brzo odem. Nakon događaja koje je priredila 2020.g sve više volim svoj minimalizam.

Za vrijeme potresa 29.12. bila sam na godišnjem. Pola sata prije ušla u stan, iscijedila sok od naranče i skuhala si kavu. Sjedim u dnevnoj sobi i odjednom vidim ljulja se kava (sok popijem rekordno brzo), a vrata i prozori proizvode čudne zvukove. Nije stajalo pa sam brzo pobjegla u sobu koja mi se činila sigurnija, a u slučaju padanja predmeta imala bi se gdje sakriti. Inače nisam neki paničar, potres me i nije toliko uplašio, više me zaboljela glava od kaosa koji je nastao kad sam pogledala kroz prozor poslije svega. Mislim da su svi auti parkirani u blizini bili na cesti za nekih 10 minuta. Ljudi izvan sebe s mobitelima u rukama, psi laju ne znajući što se događa, a ja skužila da sam zaboravila kupiti wc papir u trgovini. Nije prvi put i nebi bio problem da se aspolutno sve nije zatvorilo. Ali tko traži taj i nađe… na neočekivanom mjestu sto puta skuplje. Moj najveći problem taj dan bio je riješen. Banalna glupost u odnosu na ono što su proživjeli ljudi u nekim dijelovima zemlje i još uvijek proživljavaju.

Što sam zapravo htjela reći? Izgleda kao da sam skrenula s teme, ali nisam. U zadnjih desetak godina svi smo bombardirani tekstovima o sadašnjem trenutku, što je u životu važno, a što nije. 2020.g kao da je odlučila provjeriti koliko smo stvarno spremni primijeniti to u praksi. Potresi koji su se dogodili baš su me potaknuli na razmišljanje o tome da u 20 sekundi možeš ostati bez svega. Skupih uređaja i namještaja, ali i uokvirenih slika, magneta s putovanja, skulptura itd… Ne mora se dogoditi potres već nešto sasvim deseto izvan naše kontrole. Moj učitelj joge rekao bi: “Dom je u tvom srcu”, a tu ima puno više mjesta za čuvanje uspomena. Zato nema smisla raditi muzeje od stanova i vezati se za stvari. I kad pomislim na proslave svojih rođendana ne sjećam se poklona koje sam dobivala. Sjećam se zajebancije, plesa i onih najgorih odjevnih kombinacija. Sjećam se i Venus vina…nažalost. Ipak jedan poklon je vrijedan spomena, a to je veća tegla Nutelle koju sam dobila za 16.rođendan. Ujutro dok su cure još spavale (ja sam poslije izlaska uvijek bila vilenjak) nije mi se dalo ići po žličicu u kuhinju pa sam jedan dobar dio pojela malim prstom još ležeći u krevetu. Time sam si osigurala i ostatak jer je jedna ipak vidjela što radim.

Collect moments not things ljudi and live&love&laugh 

Ako imate viška stvari znam kome se možete obratiti…ali nemojte.