Već dugi niz godina nepisano je pravilo da s bratovom djecom dođem kod svojih u Slavonski Brod krajem kolovoza. Obično sam u to vrijeme na godišnjem pa ostanem i koji dan duže. Kad izađem ujutro na balkon osjetim da je jutro postalo hladnije i da je jesen uskoro tu,a ove godine je skoro svaki dan padala kiša osim ovog jednog lijepog dana kojeg smo proveli na Ranču Ramarin.  No, gdje god odemo ili da smo samo u kući to mi je najljepši kraj ljeta i skroz sam ispunjena. Pridruže nam se još neki članovi obitelji i prijatelji. I ne znam jel me boli trbuh od hrane ili smijanja…ipak mislim da znam…Dva tjedna prije dolaska razmišljam o domaćoj kuhinji i savršenom brodskom fast foodu. Sorry mama znam da si alergična na to kad uz sve tvoje čarolije jedem vani, ali moram ti reći da se to nikad neće promijeniti….A onda večer prije mog odlaska slijedi ona njena famozna rečenica: “Sad već polako jedva čekam da se svi raziđete.” Ali prije toga malo o Ranču Ramarin.

Zašto sam napisala raj na malo drugačiji način? Kad kažem raj uvijek su mi u glavi dugo pješčane plaže, Maldivi, tirkizno more, palme, ugoda, sloboda…Kao i većini vjerojatno. I baš mi se sviđa takav raj, ali volim i ovaj nešto malo drugačiji.

Ranč Ramarin nalazi se u Garčinu nekih dvadesetak km od Broda. Stigli smo tamo oko 16h. Dan je bio sunčan, ne pretjerano topao. Kasno kolovoško sunce ne može bit loše. Iako nismo bili previše udaljeni od Broda ušli smo u neku sasvim drugu priču. Miris sijena, konja, psi, mačke i domaće životinje na svakom koraku. Ne sjećam se jesam li namirisala što od hrane već pri ulasku. Možda se toga ne mogu sjetiti, ali naravno već sam počela razmišljati o potencijalnim delicijama.

Prvi prizor

Polako ulazimo u jednu lijepu priču

Tu iza ovog sijena malo sam se izvalila i utonula u jedan lijepi san. Bio je kratak, ali dovoljan za prisjetit se praznika provedenih u slavonskom selu…

Kasno poslijepodnevna sparina. Tata mi je instalirao ljuljačku na hrastu ispred kuće i za nekih pola sata tu se skupilo cijelo selo. Svatko stoji u redu i čeka svojih pet minuta i tako u krug. Odjednom nailazi sladoledar i nakratko nam skrene pažnju. Hmm trebalo se odlučiti između dvije vrste sladoleda 😀 Ja se ne moram brinuti jer moje čokolade uvijek ima. Nisam ni krenula jest i već si zamuljam majicu. Brzinom munje trčim u kuću na presvlačenje da slučajno ne propustim nešto bitno vani. I prolazim ja škripavim podom sve do spavaće sobe. S vrata odmah slika bake i dide na zidu. Mladi i otmjeni. Otvaram ormar , zapuhne me miris starine, a iznutra sve polijepljene izrezane slike iz časopisa nekih rock zvijezda iz doba kamenog.  Oblačim prvo što mi padne pod ruke i pičim nazad. Na putu me zaustavlja baka. Jedva pristajem na pusu. Stižem baš na svoj red vani i napokon sjedam na ljuljačku. Povjetarac me hladi sve više, a ja se ljuljm sve jače i kidam lišće s grane. Ljuljam se ja ljuljam i ljuljam i odjednom baaaaaam. Tresnem na zemlju i nakratko ostanem bez zraka.

U isto vrijeme čujem: “Ankaaaaaaaaa”!! I dobro(predobro) poznati ton glasa koji me budio kad sam bila jutarnja smjena u školi i probudim se, a stvarnost je vrlo slična kao i san. Ne pada mi teško što se moram dići.

Idem u đir ovim predivnim krajolikom puna nekog zadovoljstva u sebi.

Helloooo bejb

Ipak više vole da ih se hrani nego fotka…neš me hranit…ok fuck you

Svi napolju…

Ljepotanci <3

Uvijek

tebi

moje

misli

lete <3

Na slikama možemo vidjeti i bungalove u kojima je moguće  prenoćiti i ostati nekoliko dana. U sklopu ranča organizirane su brojene aktivnosti, događaji i…uu žao mi je al vrijeme je da bacim oko na jelovnik. Na web stranici i faceu imate sve što vas zanima i puno toga što ćete vjerojatno još i saznati.

 

U iščekivanju jelovnika i gemišta…the view

Photo sessio za prikratiti vrijeme – narudžba je počela pljeskavicama, a završila tačkama….

Mali predah prije polaska….a usput….samo da vidim poruke, pozive, notifikacije, frizuru, ruž, naočale,trepavicu i sve ostalo…

 

Ovo je bio jedan sasvim običan dan. Običan lijepi dan. Nismo trebali otići na kraj svijeta ili u ne znam kakav grad da bi nam bilo dobro. Mislim da se čovjek kroz život treba razvijati, putovati, mijenjati boravište ako je u prilici i širiti vidike. Nikako biti na jednom mjestu i zatvoriti se za sve ostale stvari ma koliko se u svom raju osjećao dobro jer život je putovanje, a ne destinacija. Pun je pošalica, nerazumljivih stvari i ironije, ali je lijep. Toliko je ljudi za upoznati i stvari za proživjeti da je svoj raj nužno širiti, a prije svega shvatiti da je on u nama samima.  A onda ga nekad s vremena na vrijeme podsjetiti na neke stvari. Odakle je, što želi, voli i tko je zapravo.

Goodbye